Britanski obavještajac Bazil Dejvidson (Basil Davidson) spustio se u kolovozu 1943. godine padobranom negdje na području sjeveroistočne Bosne. Uspostavivši kontakt s partizanima, prebacio se preko Save za Srijem. Preko Srijema i Bačke trebao se prebaciti u Mađarsku, gdje mu je bio cilj stupiti u kontakt s tamošnjim pokretom otpora. No to se nije dogodilo jer u Mađarskoj značajnog pokreta otpora nije bilo. Barem ne na razini kojoj je Dejvidson svjedočio spustivši se na teritorij pod partizanskom kontrolom. U tom kontekstu ilustrativna su opažanja povjesničara Erika Hobsbauma (Eric J. Hobsbawm), koji u svojoj knjizi o dvadesetom stoljeću iz ptičje perspektive – Doba ekstrema ‒ tvrdi da su u Europi do iskrcavanja u Normandiji 1944. godine „jedino Sovjeti napredovali, i samo su na Balkanu – uglavnom u Jugoslaviji, Albaniji i Grčkoj – ponajviše komunistički pokreti otpora uzrokovali ozbiljne vojne probleme Njemačkoj, a još više Italiji“.
Do kraja Drugog svjetskog rata partizani ili Narodnooslobodilački pokret (NOP) narašće u silu koja je okupljala oko 750.000 boraca različitih nacionalnosti u četiri jugoslavenske armije, kojima se planiralo konačno oslobođenje Jugoslavije. Ostaje ključno pitanje kako je moguće da su antinarodni komunisti uspjeli okupiti tako impresivan broj boraca u to proljeće 1945. godine? Ostaje i pitanje kako su uopće mogli dočekati proljeće 1945. godine ukoliko je njihova vlast bila strana antinarodna pojava, kako se to danas često zna imputirati?
Komunistička partija Jugoslavije (KPJ) na početku rata je okupljala oko 12.000 članova i 30.000 članova SKOJ-a diljem Jugoslavije. Te brojke ukazuju na organizacijski rast koji je dobrim dijelom bio posljedica konsolidacije vođstva pod Josipom Brozom Titom, te zaoštravanja političkih prilika u Kraljevini Jugoslaviji s obzirom na to da su tridesete bile obilježene egzistencijalnim pritiskom ekonomske krize kojoj se kraj nije ni nazirao. U takvom političkom kontekstu KPJ je još za vrijeme Aprilskog rata, kojim je u manje od dva tjedna uništena Kraljevina, pozivala na zajednički otpor fašističkim osvajačima u kojem će se „stvoriti na istinskoj nezavisnosti svih naroda Jugoslavije slobodna, bratska zajednica“. U bogatoj riznici parola NOP-a „Nema povratka na staro“ predstavljala je tako jednu od uspješnijih i često upotrebljavanih parola, kojom se jasno zagovarala promjena dotadašnjih društvenih odnosa moći.
Nakon inicijalnih ustanaka, a pogotovo nakon pada Užičke Republike, postalo je jasno kako će Crvena armija još dugo vremena biti prikovana u obrani SSSR-a, te da će pobjedu trebati izboriti vlastitim snagama. U sukobu s četnicima također je postalo jasno kako će sȃm karakter osloboditelja diktirati i karakter budućeg uređenja društvenih odnosa. Razvoj NOP-a na pojedinim područjima je ovisio o različitim regionalnim dinamikama i kontekstima. No on je tek postajao ozbiljan onog trenutka kad je KPJ uspjela izaći iz svoje uske komunističke jezgre i povezati se sa ugroženim masama seljačkog stanovništva dajući im tako modernu političku platformu. Poštujući složenost ustanka u Srbu 1941. godine, koji se nekada u SR Hrvatskoj slavio kao Dan ustanka naroda Hrvatske, Slavko Goldštajn (Goldstein) ističe kako je on bio „uspješna simbioza životne ugroženosti srpskog stanovništva od ustaškog genocida i energične revolucionarnosti organiziranih komunista i njihovih sljedbenika.“ Ono što je uslijedilo je borba za narodno prihvaćanje.
Partizani u Foči 1942.
Nakon definitivnog napuštanja iluzija da će okosnica otpora biti u urbanom okolišu, postalo je također jasno kako taktika gerilskog ratovanja podrazumijeva podršku naroda na čijem se području taj gerilski rat vodi. Narod i njegova volja da snabdijeva vojsku i, na kraju krajeva, i čini tu vojsku bili su ključni za održavanje bilo kakve efikasne vojne formacije, a onda i s tim povezanog političkog djelovanja. U tim uvjetima nastaju paralelne institucije narodne vlasti koje su imale za cilj organiziranje života na području koje je bilo pod kontrolom partizanskih vlasti, ali i delegitimaciju institucija grupacija protiv kojih su se borili. I iako je NOP ponekad oportuno isticao ili skrivao svoj revolucionarni karakter, institucije narodne vlasti koje su se počele osnivati otvarale su horizonte nove budućnosti koja je sada bila moguća. I iako je bilo nedorečenosti s obzirom na različite vizije budućnosti, bilo je mnogo jasnije da ona mora biti potpuna opreka sadašnjosti obilježenoj ekonomskom neimaštinom, institucionalnom i socijalnom zaostalošću te etničkim sukobom. A moderne institucije NOP-a koje su se gradile u to vrijeme tome su i svjedočile. Samo tako je bilo moguće da partizanska vlast u Foči, uza sve svoje probleme i krize koje je proživljavala krajem zime 1942, povede i borbu protiv endemske zaraze pjegavcem u samom gradu i okolici. I ta borba je dobila svoje parole od kojih je jedna – U borbu protiv ušiju kao protiv fašizma! Ta odlučnost NOP-a da nacionalno oslobođenje veže uz socijalno, te njegov neosporno modernistički karakter, bila je mehanizam kojim se nastojalo okupiti oko sebe većinu naroda u Jugoslaviji. Pogotovo u ruralnim krajevima Jugoslavije, koji su pod ekonomskom krizom prošli najgore. Kad se tijekom 1944. godine već spomenuti Bazil Dejvidson našao u kući žene seljanke u Srijemu, koja ga je, zajedno s partizanima, skrivala od Nijemaca koji su krstarili krajem, ovaj ju je pitao što ona očekuje od ovog rata? Ona mu je bez ikakvog oklijevanja odgovorila kako očekuje da ih muškarci više neće smjeti tući.
Okupljajući otpor na Kominterninoj politici narodne fronte, NOP je uspio privući široki luk pristalica pod svoje okrilje. No njegova baza ostale su seljačke mase najpasivnijih krajeva Jugoslavije i komunistička jezgra aktivista. Najzabačeniji krajevi, vrleti i šume postali su partizanski glavni gradovi. Brojna su svjedočenja o mjestima, poput malog Ruda u Sandžaku, koja su oživjela od društvene aktivnosti nakon što su se partizanske brigade ili bolnice smjestile u njih kao trenutne baze. Taj tako širok broj pristalica upisivao je u NOP različita nadanja, od kojih on većinu nikad ni nije mogao ispuniti. Pa čak ni onda kada je preuzeo vlast. A u KPJ, koji je rukovodio i držao poziciju hegemona unutar NOP-a, bili su svjesni da jedino vlast omogućuje poziciju iz koje je barem moguće nastaviti s politikama koje su već započeli. No bez obzira na modernističku i emancipatornu motivaciju koja su stajala iza institucija NOP-a, one su ponekad bile prepune kontradikcija kad se cijela priča spusti na izvedbeni nivo. Već spomenuta akcija protiv ušiju u Foči završila je tako da je Vrhovni štab reagirao kritički te ju je prekinuo iz straha da je pristup bio preagresivan te da će tako odbaciti dio ljudi od sebe. Pritom treba imati na umu da su ratne institucije osnivane gotovo bez ikakve tradicije na koju su se mogle nadovezati i bez kadra osposobljenog da njima adekvatno upravlja. U takvim okolnostima, uz sve pozitivne domete, one su ponekad poprimale i kriminalni karakter. I to je kontradiktornost njihovog funkcioniranja.
Vremena kad se povijesni fenomen NOB-e nekritički slavio ostala su iza nas. U njima se većina pažnje posvećivala vojnim putevima partizanskih odreda, brigada, divizija, korpusa i armija. Pozadina koje je to facilitirala ostala je znatno manje adresirana. Sa slomom SFRJ, koja je koristila NOB kao područje svoje ideološke legitimacije, nastupilo je vrijeme negacije NOB-a te njegove demonizacije, što dovodi od rehabilitacije poraženih kao nevinih žrtvi. Suvremeni odnos društvenih elita prema NOB-u svakako prešućuje njegov emancipatorni potencijal na klasnom, rodnom i nacionalnom nivou. Razumljivo je to jer našim društvenim elitama ne odgovara problematizacija i popularizacija ideja i politika koje su proizašle iz pobjede nad fašizmom naprosto jer dobar dio njih ugrožava status quo. Inzistiranje isključivo na negativnim i ponekad kriminalnim aspektima NOB-a ima za pozadinu i napore da se politike NOP-a konstruiraju kao nešto sasvim strano ovim prostorima i ljudima koji na njima žive. A NOP je zapravo predstavljao jedan od najautentičnijih i najmasovnijih pokušaja stvaranja boljeg i pravednijeg svijeta na ovim prostorima. Povjesničar Hobsbaum, također suvremenik Drugog svjetskog rata, primjećuje kako su „revolucije nakon Drugog svjetskog rata izrasle iz sudjelovanja naroda u svjetskoj borbi protiv neprijatelja – Njemačke, Japana, općenito imperijalizma – borbi za koju su, kako god užasna ona bila, oni koju su u njoj sudjelovali osjećali da je pravedna.“
U suvremenoj ocjeni ostavštine NOB-a prečesto se prilazi iz isključivo apstraktnih kategorija i kriterija. Takvi pristupi često upadaju u zamku anakronizma odnosno upisivanja suvremenih kategorija i značenja u vrijeme i mjesto kad one nisu postojale. Imajući to na umu mnogo mi se zahvalnijim čini pristup koji prilazi ocijeni pripadnika NOP-a uspoređujući njih s njima suvremenim akterima, poput ustaša, četnika, nacističkih i fašističkih armija, bjelogardejaca, nedićevaca i ljotićevaca. Usporedimo li idejnu ostavštinu jednih i drugih, usporedimo li operativne obrasce, usporedimo li zločine, usporedimo li institucije, usporedimo li ishodišne politike, većinom ćemo uvidjeti zapanjujuće razlike. Te razlike su bile vidljive i tijekom rata. Gojko Nikoliš, referent saniteta pri Vrhovnom štabu, objasnio je entuzijazam s kojim su seljaci u Rudom prihvaćali tisuću srpskih i crnogorskih partizana na ovaj način: „Četničko nasilje koje je tih dana prohujalo ovim krajem, osvetnički pokolji nad muslimanskim življem, dali su tome narodu surovu pouku ko su četnici, a ko partizani“. Upravo to brisanje zapanjujuće razlika pod mantrom o dva totalitarizma stoji jednim dijelom iza suludih napora kojima već duže vrijeme svjedočimo u Hrvatskoj, a to je da se Jasenovac pokušava prezentirati kao mjesto razonode. Jer, znate, teško je preći preko činjenice da su u institucionaliziranoj tvornici smrti na svirep način pobijene minimalno 83.000 nedužnih ljudi samo radi svog etničkog porijekla ili političkog opredjeljenja. Konkretna ustaška politika, ideologija i ljudi koju su stajali iza njih su odgovorni za taj zločin. A konkretna politika, ideologija NOP-a i ljudi koju su stajali iza njih zaslužni su za to što je taj zločin poražen.