Posljednjih se godina u revizionističko-ustašonostalgičarskim krugovima dovodi u pitanje popis od 83 145 žrtava jasenovačkog logora odnosno dovodi se u pitanje općeprihvaćena brojka od oko 80 do 100 tisuća žrtava u njemu. Tvrdi se da je broj ubijenih mnogo manji. Najčešće se ne iznosi nikakva brojka, već se ponavlja prijedlog, kao nekakva mantra, da bi trebalo otkopavati i sustavno istraživati jasenovačka grobišta i na taj način doći do konačnih brojki (pridružila se u tome i bivša predsjednica Grabar Kitarović konstatiravši kako se „‘istina’ o Jasenovcu” može doznati „modernom forenzikom i drugim metodama”, kao i neuspješni kandidat na predsjedničkim izborima 2019. Miroslav Škoro).
Takav prijedlog je posve besmislen – počevši od činjenice da je većina jasenovačkih žrtava pobijena i pokapana u Gradini, na bosanskohercegovačkom teritoriju, pa bi dozvolu za takve projekte trebalo dobiti od tamošnjih vlasti. No, trenutna vlast u Republici Srpskoj i sama preuveličava broj žrtava Jasenovca, pokušavajući tim umanjiti moralnu odgovornost za genocid počinjen 1995. u Srebrenici, i zbog toga sprečava bilo kakvo terensko istraživanje u Donjoj Gradini. S druge strane, masovne grobnice u Uštici, koje su na hrvatskom teritoriju i za čije istraživanje takvi diplomatski napori nisu potrebni, uopće se ne spominju u zahtjevima za „prekopavanjem Jasenovca”, pa je posve jasno da je posrijedi retorički pokušaj potkopavanja istine o zločinima u tom logoru, a ne težnja za sustavnim istraživanjima ustaških zločina. Povrh toga, ne treba zanemariti ni teološki problem iskapanja posmrtnih ostataka među kojima vjerojatno ima i onih koji pripadaju ortodoksnim Židovima, jer je takva praksa dopuštena samo u vrlo ograničenim i kontroliranim slučajevima, koji podrazumijevaju i identifikaciju žrtve, što je danas u slučaju Jasenovca vrlo teško očekivati s obzirom na nedavne primjere iskapanja grobnica iz rata i poraća u kojima redovito nije vršena identifikacija.
Ekshumacija u Međustrugovima 1946. godine
Neki amateri, poput Igora Vukića, dodatno zamagljuju stanje stvari tvrdnjama kako „...poslijeratne obuhvatne ekshumacije i sondiranja terena nisu pronašla niti posmrtne ostatke djece... kao ni ostalih 60 000 ljudi s jasenovačke liste navodnih žrtava.” Nikakvih „obuhvatnih ekshumacija i sondiranja terena nakon rata” nije bilo. Ekshumacija je obavljena 1946. u Uskočkoj šumi, 12 km od Stare Gradiške, i to ne zbog želje tadašnjih vlasti da se sustavno posveti tom pitanju, već po svemu sudeći na osobnu inicijativu generala JA Franje Pirca čija su žena i dijete ubijeni u Staroj Gradiški poslije njegova bijega iz Zrakoplovstva NDH u partizane. Na tom je lokalitetu otkopano 439 leševa, od kojih je bilo 204 muških, 96 ženskih i 139 dječjih (do 14 godina), a među njima je pak bilo i djece u dobi od 3 do 4 mjeseca. Od spomenutih 439 leševa identificirano je samo 107. Među njima su bili i petomjesečna Mirjana Pirc i 2,5-godišnji Mirko Špirić.
Ukupno je u Uskočkoj šumi i u obližnjim Međustrugovima pronađeno 1 927 leševa, od čega je identificirano njih 221.
Ekshumacija u Uskočkoj šumi 1946. godine
Neki su historijski revizionisti tvrdili da je, usprkos velikim naporima, u poslijeratnim sondiranjima terena pronađeno vrlo malo leševa. Sondiranja je bilo više, ali ona nisu bila „obuhvatna” – naprimjer, u Gradini su 1964. obavljena „samo na grobnicama, koje su bile već prethodno obilježene od Saveza boraca, ili na onim mjestima, za koja se nesumnjivo znalo, da su grobnice”. Stručnjaci su pokušali ustanoviti „sadržaj, dubinu i tip grobnica” odnosno „otkopati izvestan broj sondi koje bi mogle da pruže približno karakterističnu sliku i uvid o sadržaju masovnih grobnica na ovom području”. Potom im je bio „zadatak izvršiti inspekciju osteoloških nalaza i prikupiti osnovne podatke o broju žrtava na određenu kubaturu, njihovom polu i starosti i da eventualno utvrdimo znakove koji bi govorili o prirodi povreda koje bi mogle biti uzrok smrti”. Na taj su način u sondi 112B, na otkopanoj površini veličine 15 m2 nađeni posmrtni ostaci 197 osoba (tj. više od 13 leševa po kvadratnom metru). Od toga, njih 51 pripadalo je djeci mlađoj od 14 godina. U jednoj drugoj grobnici, otkopanoj 1986. godine, pronađeni su ostaci 152 žrtve, od kojih 37 muških, 51 žena i 11-oro djece, a za 53 žrtve nisu se mogli utvrditi ni spol ni dob. Međutim, sve u svemu, od otprilike 10 000 m2 utvrđenih grobnica na Gradini i u Uštici stvarno je iskopano i istraženo tek stotinjak m2, odnosno oko 1% ukupne površine grobnica! Činjenica da su u tim iskapanjima nađeni ostaci više stotina žrtava, i pored toga što je između polovine i dvije trećine tih grobnica sustavno uništavano u travnju 1945., pokazuje ugrubo vjerojatni broj žrtava ubijenih na tim mjestima, pod pretpostavkom da su i u neistraženim grobnicama žrtve ustaša pokapane u sličnom rasporedu i gustoći. Posebno su važni nalazi u dijelu sondi iskapanih sredinom šezdesetih, u kojima su pored tragova paljevine nađeni i komadići kostiju, koji pokazuju da je osim spaljivanja na tim lokacijama prakticirano i usitnjavanje kostiju koje se nisu mogle posve uništiti vatrom. Historijski revizionisti s druge strane potpuno ignoriraju sve dokaze o sustavnom uništavanju masovnih grobnica pred sam kraj rata. Ne znamo njihove argumente jer ih ne iznose – čak se takvim metodama koristi i Vladimir Geiger, pa dokaze o sustavnom uništavanju jasenovačkih grobnica potkraj rata naziva „posrbljivanjem”!
Za vrijeme rata zapovjedništvo jasenovačkog logora malo je radilo da bi prikrilo svoje zločine. Inteligentni zločinac Stjepan Rubinić još je 1942. ili 1943. tvrdio da ih „i dijete može uloviti” pa onda pridodavao – to su „obični glupani”, jer bi se „jednog dana ipak mogao netko upitati što je s ljudima”. Kako je rat išao kraju, jasenovački su zločinci postali svjesni da bi im netko uistinu mogao postaviti takva pitanja, pa je prvih dana travnja 1945. Maks Luburić naredio Dinku Šakiću i Ljubi Milošu da odu u Jasenovac kako bi „Picilli organizirao spaljivanje tragova”. Pridružili su im se Pudić Paraliza i Filipović Majstorović. Svi su se sastali u Jasenovcu nakon što su neki od njih čak dvije i pol godine odatle izbivali. „Zapovjed je glasila da se tragovi grobova imaju uništiti po svaku cijenu.” I tako je 6. i 7. travnja oko 500 zatočenika „stalnog sastava” dobilo naredbu da spaljuju leševe i kamufliraju masovne grobnice. „Neke su se stvari prenosile u Gradinu, kao i nafta u velikim količinama i jedan valjak za cestu.” U lančari su prethodno napravljene svojevrsne rešetke (koje se u izvorima nazivaju i „gvozdenim traverzama” ili čak „roštiljem”). Brojni svjedoci tvrde da su se „na vrat na nos prekapala groblja, iskapale lješine i kosturi žrtava, te ih se spaljivalo na lomačama”, da je „vatra neprestano gorjela” („na traverze su se nabacivale iskopane lješine te polile naftom i tada palile”). „Nakon što bi se od pepela izgorjelih lešina jama napunila, prelazilo se nad drugu jamu” itd. Izgrađena je bila i uskotračna pruga kojom su vagoneti s pepelom i posmrtnim ostacima dovoženi na obalu i bacani u Savu. „Danima se crni dim zgarišta ljudskih ostataka dizao u nebo i svjedočio o uništavanju tragova zločina.” Uostalom, „cijeli je logor smrdio po tome”.
Vrlo podudarne iskaze o tim spaljivanjima preživjeli su logoraši davali već u svibnju i lipnju 1945. neovisno jedan o drugom. Slično su svjedočili na suđenju i Miroslav Filipović Majstorović i Ljubo Miloš, također jedan neovisno o drugom. Bilo je to mjesecima prije negoli je takva praksa u nacističkim logorima i na mjestima masovnih likvidacija objelodanjena svjetskoj javnosti na suđenjima nacistima u Nürnbergu, čime se dodatno potvđuje autentičnost i vjerodostojnost tih svjedočenja. U kasno proljeće 1945. komisije koje su obilazile Gradinu našle su ostatke lomača, nedogorjele kosti, tragove nafte i pepela, pa čak i tragove pepela pre- nošenog od lomača do mjesta na obali Save gdje je bacan u rijeku. Na savezničkim avionskim fotografijama logora snimljenima 12. i 16. travnja 1945. jasno se vide otkopane grobnice, dijelom već uništene, a dijelom pripremljene za uništavanje tragova zločina, kao i stupovi gustog tamnog dima u neposrednoj blizini masovnih grobnica, na mjestima gdje su očigledno spaljivani otkopani leševi. Otkopane grobnice vidljive iz zraka u potpunosti se podudaraju upravo s onim lokacijama na kojima je u iskapanjima šezdesetih nađen pepeo, tragovi paleža, nagorjele kosti i sitni komadići kostiju.
Spomenuta metoda uništavanja tragova zločina istovjetna je praksi razvijenoj u nacističkom logoru smrti u Chełmnu, u sklopu Akcije 1005, u kojoj su od 1942. sustavno uništavani tragovi nacističkih masovnih zločina u okupiranoj Poljskoj, SSSR-u, pa čak i u Srbiji. Mnogi od njemačkih „specijalista” za takve postupke od sredine 1943. službovali su u NDH i postoji vrlo velika vjerojatnost da su prenijeli svoje tehničko umijeće uništavanja masovnih grobnica ustašama. To su umijeće mogli prenijeti čuvari iz Chełmna premješteni u 7. SS diviziju Prinz Eugen sredinom 1943. godine. Mogao je to učiniti i Gustav Willhaus, zapovjednik logora Janowska kod Lavova, gdje su od lipnja 1943. trajale ekshumacije i uništavanje masovnih grobnica u kojima je korišten i priručni stroj za mljevenje ekshumiranih kostiju. Willhaus je od srpnja iste godine službovao u 13. SS diviziji Handžar. Kroz NDH su prolazili i pripadnici specijalne jedinice 1005 pod zapovjedništvom Paula Blobela, zaduženi za uništavanje grobnica u Jajincima kod Beograda, koji su po završetku posla 1944. kao odred Iltis premješteni u Štajersku sa zadaćom borbe protiv tamošnjih partizana, i pritom prošli i kroz NDH. Naposljetku, takvo je znanje jasenovačkim ustašama mogao prenijeti i zapovjednik njemačke policijske jedinice Einsatzgruppe Kroatien Günther Herrmann, raniji zapovjednik EK12 iz sastava Einsatzgruppe D aktivne na jugu okupiranog teritorija SSSR, koji je tamo sudjelovao ne samo u masovnim egzekucijama, nego i kasnijem uništavanju masovnih grobnica. Po svjedočenju Ljube Miloša Herrmann se pred kraj rata često nalazio s Luburićem. Jednom su prilikom krajem travnja 1945. osim Luburića na večeru k Herrmannu pozvani i drugi jasenovački ustaše poput Piccilija i samog Miloša, koji su kasnije izravno sudjelovali u uništavanju masovnih grobnica kod Jasenovca. Kako svjedoči Miloš, „razgovor se u glavnom vodio o situaciji u Njemačkoj te o perspektivama o skorom završetku rata”. Nije nevjerojatna pretpostavka da su upravo tada, kada su na okupu bili praktički svi ustaše zaduženi za uništenje tragova zločina, u društvu Nijemaca koji su već posjedovali praktično iskustvo, metode koje su dotad koristili isključivo Nijemci prenesene ustašama kako bi se pospješilo i ubrzalo uništavanje masovnih grobnica u Jasenovcu.
Prebrojavanje pronađenih leševa nije nipošto metoda kojom je moguće doći do konačnog broja jasenovačkih žrtava. Naime, istraživači su već 1964. godine, otkapajući neke sačuvane jasenovačke grobnice, ustanovili kako su mnogi leševi već „istrulili i raspali se”, ili kako se „ljudsko tkivo pretvorilo u sapunastu masu žućkasto-narančaste boje”. Rezultat je to i poplave ujesen 1944. u kojoj je dobar dio Gradine i Uštice ostao pod vodom, općenito močvarnog terena kao i ustaške prakse da tijela polijevaju krečom kako bi se što prije razgradila. Napo sljetku, poslije rata su istraživači grobišta vrlo često mogli konstatirati kako su leševi za vrijeme rata bili plitko ukopani, te da su ih divlje i domaće životinje rastrgale i djelomično ili potpuno raznijele po okolici. Jedno polje masovnih grobnica, smješteno na samoj obali Save, još je sredinom osamdesetih djelomično urušeno zbog postupnog pomicanja riječne obale prema jugu, te je samo dio kostiju žrtava na vrijeme izvađen iz Save. Danas, 80 godina nakon tih zločina, našlo bi se značajno manje posmrtnih ostataka žrtava, i stoga je iluzorno vjerovanje da se sustavnim iskapanjem može posve precizno ustanoviti točan broj ustaških žrtava ubijenih u Jasenovcu. To je, uostalom, općeprihvaćen zaključak utemeljen na spoznajama o centrima za eksterminaciju u okupiranoj Poljskoj poput Treblinke, Bełżeca ili Sobibora, u kojima kao ni u Jasenovcu također nisu postojali krematoriji za spaljivanje leševa, ali su tragovi masovnih zločina ipak uništeni vatrom. Jedino je moguće istražiti grobnice koje nisu uništene, a potom na temelju ustanovljenog broja žrtava nađenih na tim mjestima pretpostaviti ukupan broj žrtava, imajući na umu površinu grobnica. No, i u tom slučaju valja biti na oprezu jer činjenica daje više od polovine masovnih grobnica na Gradini uništavano na kraju rata svaku naknadnu procjenu, čak i utemeljenu na terenskim ispitivanjima i sondiranju, nužno čini tek približnom, a ne definitivnom.
Današnji popis jasenovačkih žrtava najbolje je pomagalo za određivanje približnog broja žrtava u tom logoru. S obzirom na protok vremena, više nije ni moguće. A više nije ni bitno. Mnogo bi važnije bilo uspostaviti iskreni konsenzus o strahotama koje su se dogodile u Jasenovcu, kao i o zločinačkom karakteru ustaškog režima. Tada bi i ova morbidna diskusija o otkopavanju jasenovačkih grobišta postala besmislena.
Prof. dr. sc. Ivo Goldstein | Doc. dr. sc. Goran Hutinec: Kako raskrinkati tvrdnje povijesnih revizionista – pet primjera, Zbornik Janković, br. 5-6 (2021)
