Samo nekoliko tjedana prije početka Drugog svjetskog rata, odnosno invazije nacističke Njemačke na Poljsku 1. rujna 1939. godine, sovjetski vođa Josif Staljin bio je spreman sklopiti antinacistički savez s Britanijom i Francuskom te prebaciti milijun ruskih vojnika na poljsko-njemačku granicu, ali zapadnjaci su oklijevali te su Sovjeti na kraju odustali.
Do rata ne bi ni došlo?
Taj senzacionalni povijesni obrat, koji će možda baciti drugačije svjetlo na proučavanje Drugog svjetskog rata, iznio je, potkrepljujući to nedavno dostupnom arhivskom građom, povjesničar i umirovljeni general ruske kontrašpijunaže Lav Sockov. “Drugi svjetski rat bio bi drugačiji, a možda do njega ne bi ni došlo”, rekao je Sockov na okruglom stolu u Moskvi posvećenom 70. godišnjici Münchenskog sporazuma. Münchenski sporazumom između Ujedinjenog kraljevstva, Francske, Italije i Francuske dogovorena 29. rujna 1938. Hileru je predan dio Čehoslovačke čime je započelo komadanje te zemlje.
Naime, Staljin je bio spreman poslati u Poljsku 120 pješačkih divizija - u svakoj po 19 tisuća vojnika, 16 artiljerijskih divizija s pet tisuća komada oružja teškog kalibra te 9500 tenkova i 5500 zrakoplova i bombardera! S tim je prijedlogom Staljin poslao svog ministra obrane maršala Klimenta Vorošilova i šefa Generalštaba maršala Borisa Šapošnjikova na razgovore s Britancima i Francuzima. No, admiral Sir Reginald Drax rekao je sovjetskoj delegaciji da ima mandat za pregovore, ali ne i za potpisivanje sporazuma. Sovjeti su potom ustali i stvar je propala.
Britanski premijer Neville Chamberlain, francuski premijer Édouard Daladier, njemački kancelar Adolf Hitler, talijanski vođa Benito Mussolini i talijanski ministar vanjskih poslova Galeazzo Ciano na potpisivanju Minhenskog sporazuma 1938.
Izvor: Wikipedija
Staljin nudio suradnju i prije
Samo nekoliko dana kasnije, 23. kolovoza 1939. godine, Staljin se odlučio na dogovor s Hitlerom, što je rezultiralo znamenitim paktom o nenapadanju Molotov-Ribbentrop, koji je u povijesti zabilježen kao “nož u leđa Zapadu”. Doduše, sada se vidi da su Francuzi 21. kolovoza pokušali obnoviti pregovore s Moskvom, ali to je odbijeno jer je sporazum s Nijemcima već bio pri kraju.
“Kad je Staljin uvidio da se zapadnjaci dvoume te da SSSR ostaje izoliran, on se pragmatično odlučio na pakt s Hitlerom kako bi dobio na vremenu da se što uspješnije pripremi za neizbježni sukob s nacistima”, kaže Sockov. Osim toga, dodao je, Staljin je nudio suradnju Zapadu i prije Münchenskog sporazuma iz rujna 1938. godine, kojim su češke Sudete Englezi i Francuzi predali Hitleru. Naime, sada se vidi da taj dogovor, uvjeren je Sockov, nije bio toliko izazvan da se umire teritorijalni apetiti Hitlera, kako se tvrdi u povijesnim udžbenicima, nego se radilo o tome da se Njemačku što više “okrene na istok”.
Poruka Čehoslovačkoj
Staljin je i tada, kaže Sockov, nudio vojnu pomoć čehoslovačkom predsjedniku Edvardu Benešu, ali je ovaj pod pritiskom Londona i Pariza to morao odbiti mada nije bio nesklon tom prijedlogu. Sockov tvrdi da se iz sada dostupnih dokumenta može zaključiti da se već tada znalo da će Hitler uskoro okupirati i ostatak Češke te da Britanci i Francuzi neće “ni prstom mrdnuti”. Tadašnji ministar vanjskih poslova Britanije, lord Halifax, poslao je poruku svom ruskom kolegi Litvinovu da SSSR “obuzda čehoslovačke komuniste” da ne “rade nikakve ekscese” za ulaska njemačke vojske u Sudete. No, ovdje treba napomenuti da od siječnja 1939. godine Staljin intenzivira svoje ponude Hitleru za pregovore.
Englezi su, kaže Sockov, odbili Staljinov prijedlog o razmještanju snaga Crvene armije i zato što je “Poljska bila u stanju neprestanog neobjavljenog ratnog stanja prema SSSR-u” te su se bojali da bi time izgubila suverenitet.
Staljin gurnuo Nijemce na zapad
Sporazumom u kolovozu ‘39. Staljin je zato bio oduševljen. “Hitler nas želi preveslati, ali smo od njega izvukli maksimum”, komentirao je. Oni koji su mislili gurnuti Nijemce na istok, dobili su lopticu natrag. Jedina je greška bila u pretjeranoj vjeri u snagu Francuza. Njihov prebrzi poraz pokvario je Staljinovu kalkulaciju, ali to nije značilo da je dogovor s nacistima smatrao promašajem.
I kada su Nijemci nezaustavljivo prodirali u SSSR, na radiju je 3. srpnja 1941. rekao: “Može se upitati kako se dogodilo da sovjetska vlada pristane sklopiti pakt o nenapadanju s vjerolomnim ljudima i izrodima kakvi su Hitler i Ribbentrop. Nije li to bila greška sovjetske vlade? Dakako nije! Pakt o nenapadanju je pakt o miru između dvije države. Upravo takav nam je pakt ponudila Njemačka 1939. Je li sovjetska vlada mogla odbiti taj prijedlog? Mislim da nijedna miroljubiva država ne može odbiti mirovni sporazum sa susjednom državom, sve ako na čelu toj državi i stoje izrodi i ljudožderi kao što su Hitler i Ribbentrop. I to, dakako, pod jednim nepokolebljivim uvjetom - ako mirovni sporazum ne zadire u teritorijalnu cjelokupnost, nezavisnost ni u čast miroljubive države. (…) Što smo dobili sklopivši pakt o nenapadanju? Osigurali smo našoj zemlji godinu i po mira, i mogućnost pripreme svojih snaga za otpor, ako se fašistička Njemačka unatoč paktu odluči napasti našu zemlju. Jasan dobitak za nas i gubitak za fašističku Njemačku.” 
Izgradnja tenkova T-34 u tvornicama preko Urala neposredno pred nacističku invaziju
Izvor: Pinterest
Kupljeno vrijeme za izgradnju Crvene armije
Vrijeme kupljeno sporazumom Molotov-Ribbentrop, Staljin je iskoristio i za jačanje obrane, ali nedovoljno predano u prekratkom razdoblju. Za bolji je efekt trebalo odgoditi rat bar do ‘42., ali takve su nade bile uzaludne. Izdvajanja za vojsku povećana su s 26 na 43%. Tenkovi T-34 i zrakoplovi Iljušin 2 proizvodili su se više no ikada igdje na svijetu. Staljin je bio svjestan važnosti mehanizacije. “Pobijedit će onaj koji bude imao više najmoćnijih strojeva”, govorio je Vožd. “Zbog niske razine prosječne inteligencije Rusi su nesposobni rabiti moderno oružje”, smatrao je Hitler. Staljin je možda sporo učio, ali iz velikih je pogrešaka izvlačio zaključke. Hitler je bio drukčiji. Sovjeti su i tada činili nevjerojatne pogreške zbog nesposobnosti visokih časnika. G.I. Kulik, zamjenik Klimenta Vorošilova, komesara za narodnu obranu, nije forsirao strojnice i minobacače, a Vorošilov je, unatoč katastrofi koja je zadesila poljsku konjicu u srazu s njemačkim tenkovskim jedinicama, smatrao kako je zamjena konjice “loša teorija”. Staljinističke čistke položaja i života lišile su 76 od 85 visokih časnika iz Ratnog vijeća Narodnog komesarijata za obranu. Od podoficira do generala, samo u vrijeme najgorih likvidacija političkih neprijatelja, stradalo je 43.000 ljudi u uniformama. Samo 7% sovjetskih je zapovjednika imalo neku ratnu školu. Manjkalo je 32% tehničara u zračnim snagama. Crvena je armija tek 1. rujna 1939. uvela obvezno služenje vojnog roka i u dvije godine od dva milijuna porasla na 5,4 milijuna vojnika.
Izvori:
Jutarnji list: Staljin je nudio pomoć, ali to nitko nije htio, 20.10.2008.
Jutarnji List: Kolumna Tvrtka Jakovine, 6.09.2009.
