Četvrtak 18.4.2024.

Poginuo Dr. Izidor Perera-Matić, partizanski liječnik s Dinare, Neretve i Sutjeske

Dr. Izidor Perera-Matić bio je prvi liječnik-partizan na području srednje Dalmacije. Ratni put započeo je na Dinari, a prošavši bitke na Neretvi i Sutjesci i sam je preživio teško zamislive patnje. Unatoč tome vratio se u borbu, da bi početkom 1944. tragično stradao baš tamo gdje je u borbu i krenuo.

Izidor Perera-Matić dolazi iz židovske sefardske obitelji Perera koja porijeklo vuče iz Sarajeva. U Splitu se prezime javlja u 19. stoljeću, a u većem broju početkom 20. stoljeća. Sam Izidor rođen je 1912. u Veloj Luci na otoku Korčuli. U Splitu je završio klasičnu gimnaziju, a kao svestrani mladić bavio se plivanjem, jedrenjem, veslanjem, aletikom i planinarenjem. Medicinu je studirao u Beogradu, pa diplomirao na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Kao mladi liječnik često se selio, pa tako iz Obrovca biva premješten u Livno, zatim Prozor, Duvno i Posušje. Uspostavom ustaške vlasti 1941. uhićen je i zatvoren zajedno s ocem Davidom, ali su obojica ubrzo pušteni radi Izidorove medicinske profesije. Noć nakon izlaska iz zatvora odlaze u tada talijanski Split gdje je položaj Židova unatoč represiji bio znatno sigurniji.

Dr. Perera u partizane stupa u travnju 1942. kada odlazi na Dinaru (Vrdovo) gdje je pod njegovim vodstvom formirana prva partizanska ambulanta. Nalazila se u osamljenoj seoskoj kući te imala 15 kreveta. Tamo je Izidor u teškim uvjetima, uz oskudan medicinski materijal, danonoćno spašavao ranjenike. Pomagale su mu priučene bolničarke te lakši ranjenici kao bolničari. U partizanima je preuzeo prezime Matić, kako svoju mnogobrojnu familiju ne bi izložio opasnosti. Sredinom 1942. postavljen je za referenta saniteta pri štabu IV. operativne zone te vodi novoformiranu bolnicu u Glamoču. Pod njegovim vodstvom bolnica se prebacuje u oslobođeno Livno. U rujnu 1942. sudjelovao je na Prvom kongresu liječnika partizana u Bosanskom Petrovcu.

1943. u bitci na Neretvi, poznatoj i kao bitka za ranjenike, dr. Perera-Matić bio je na dužnosti referenta saniteta IV. crnogorske proleterske brigade koju je preuzeo krajem 1942. Unatoč preboljenom tifusu i iscrpljenosti djelovao je gotovo nadljudskim naporima. Uslijedila je bitka na Sutjesci gdje je Izidor ranjen u nogu prilikom pokušaja evakuacije zaostalih ranjenika. Uspio se spasiti popevši se na drvo gdje je ostao do mraka. Potom se danima vukao po zemlji, hranio korom drveća, a žeđ gasio vodom koja je kapala u pećini. Dok mu se rana gnojila, Izidor se skrivao te iz daljine gledao kako neprijatelji likvidiraju zaostale partizane. Nakon gotovo 20 dana neshvatljive patnje spasila ga je jedna krajiška partizanska jedinica.

Dr. Perera-Matić vratio se u Dalmaciju, pa nakon kratkog oporavka ponovno krenuo u borbu. Po formiranju VIII. dalmatinskog korpusa u listopadu 1943. postavljen je za načelnika saniteta, a pokrenuo je i Medicinski glasnik. Jedan Izidorov suvremenik prisjeća se: “Ovog Pereru kojeg sam sreo u Livnu gotovo da nisam poznao. Bio je to drugi čovjek, potpuno formiran, dobar organizator, neustrašiv, čovjek koji ostavlja dubok dojam na ljude.”

U siječnju 1944. Dr. Perera-Matić održao je vrlo zapažen referat na savjetovanju vojnog saniteta u Visu. Svega tjedan dana kasnije, 25.1.1944. poginuo je pogođen artiljerijskom granatom kod zaseoka Nadgradine (kod Vrdova) na Dinari. Granata ga je pogodila u glavu te mu otkinula obje noge, a s njim je poginula i 20-godišnja bolničarka Gorka Katalinić iz Splita. Tako je pod vrletima Dinare, baš tamo gdje je i započet, okončan ratni put Dr. Izidora Perere-Matića.

U njegovu čast vojna bolnica na Križinama u Splitu nazvana je njegovim imenom, uzevši u obzir da je ova bolnica iznikla na temeljima bolnice VIII. korpusa. Na 40-u godišnjicu pogibije, 25.1.1984. pred bolničkim trijemom otkriveno je Izidorovo spomen-poprsje. 1990-ih godina bolnica “Dr. Izidor Perera-Matić” preimenovana je u “KBC Split Križine”, a bista je trajno uklonjena. Tako je i ime slavnog partizanskog liječnika polako gurnuto u zaborav.

Neka spomen-obilježja ipak su ostala sačuvana. Izidorovo ime upisano je na spomen-ploči palim Židovima borcima NOR-a koja se nalazi u splitskoj židovskoj općini. Na novom židovskom groblju u Splitu nalazi se upečatljiva spomen-grobnica obitelji Perera, borcima NOR-a i žrtvama fašističkog terora. Izidorove sestre, partizanke Ruža i Zora, rat su preživjele te dobile niz vojnih odlikovanja. Zora je poslije rata ostala u vojsci te je umirovljena u činu sanitetskog pukovnika, a preminula je 2003. Pretpostavljamo da je njihova sestra bila i Mirjam (rođena u Veloj Luci, udana Papo). Ona je sa svojih troje male djece (Rašela – 6 god., Klara – 4 god., Silvio – 1 god.) odvedena u Jasenovac. U Jasenovcu je stradala i 69-godišnja Klara Perera-Papo. David Perera i Dr. Bencion Perera život su skončali u Banjici gdje su pretežno odvođeni muškarci. Regina Dicker-Perera rat je preživjela. Ona je bila u sanitetu Mosorskog partizanskog odreda, a kasnije u 20. dalmatinskoj diviziji. Za ostale članove obitelji koji se spominju na spomen-grobnici nismo pronašli podatke - pretpostavljamo da su bili upućeni u Italiju prije njemačko-ustaškog pogroma nad splitskim Židovima 1943/44.

Konačno, valja se prisjetiti i drugih splitskih Židova koji su kao zdravstveni radnici dali nemjerljiv doprinos ratnom sanitetu. Bili su to dr. Silvio Altaras (krajem svibnja 1945. mučki ga je ubio nepoznati zločinac), dr. Jakov Altaras, dr. Rudolf Herc, zatim apotekari Ladislav Varijaš i Judita Abinun (stradala 1944.), zubar Aron Kabiljo, te studenti medicine Salamon Elazar i David Papo (poginuo 1944.).

Literatura:
D. Kečkemet – Židovi u povijesti Splita (1971)
R. Bulajić – Poruka borca (1974)
Slobodna Dalmacija, 21.1.1984 (str. 5)
Slobodna Dalmacija, 26.1.1984 (str. 2)