28.01.2022
U noći s 27. na 28. siječnja 1573. godine napadom na Cesargrad započela je slavna Seljačka buna pod vodstvom Matije Gubeca iz Gornje Stubice. Povodi za bunu bili su višestruki, a glavni su povećanje davanja te teror od strane plemića. Među najpoznatijima su nasilništva susjedgradsko-stubičkog vlastelina Franje Tahyja, posebno nad seljačkim ženama. Zlostavljanje kmetova na svom imanju započeo je kada se razbolio, a nedugo nakon toga umire mu i žena Jelena Zrinski. U neljudskim postupcima protiv vlastitih kmetova pridružila su mu se i njegova četiri sina, pa je otpor seljaka na Tahijevom vlastelinstvu počeo već 1571. godine. O sporu između Franje Tahija i njegovih kmetova bio je obaviješten i kralj Maksimilijan II. Habsburški, koji je iz Beča preko svojih posrednika nastalu situaciju pokušao riješiti mirnim putem, ali već 1572. kmetovi se odbijaju vratiti pod Tahijevu vlast i počinju se ozbiljno organizirati. Sastavili su neku vrstu seljačke vlade na čije su čelo izabrali Gupca, kojega su prozvali begom, a njegovi zamjenici bili su Ivan Pasanec i Ivan Mogaić. Kada su sastavili vladu, trebalo je ustrojiti i vojsku. Za vrhovnog kapetana seljačke vojske izabrali su Iliju Gregorića, veterana iz ratova s Osmanlijama.
Nakon što su se uzalud žalili kralju i banu na zlodjela plemića, seljaci su u znak prosvjeda prestali plaćati nerazumne poreze. Nakon toga Tahy šalje svoje naoružane plaćenike, ali su ih naoružani seljaci spremno dočekali. Zbog tog je otpora Hrvatski sabor, na čelu s banom Jurajem Draškovićem, seljake proglasio izdajicama domovine.
Vijest o osudi iz Zagreba snažno je potresla cjelokupno seljaštvo u Hrvatskoj i Sloveniji (Štajerska i Kranjska). Počeli su se masovno naoružavati i seljačka se buna širila sve većom brzinom, a kmetovi na tim područjima počeli su otkazivati poslušnost svojim gospodarima. Sastavljen je i ratni plan po kojem su seljaci okupljeni oko Matije Gupca i Ivana Pasanca trebali ostati u Donjoj Stubici (gdje je bilo glavno žarište pobune) kao dio vojske koja će braniti to područje, ali i čuvati granice prema Osmanlijama, kako oni ne bi mogli iskoristiti nastalu situaciju i napasti zemlju. Ilija Gregorić vodio je seljake iz Cesargrada, koji su bili začetnici bune. Ubrzo se buna proširila i cijelom Kranjskom i Štajerskom, a jedinice kmetova hrabro su se borile i osvajale sve više prostora, pa tako i područje između Brežica i Mokrica. Njihovi ciljevi, ukidanje feudalizma i preuzimanje vlasti osnivanjem svojevrsnog carskog namjesništva u Zagrebu, bili su sve bliži.
Tada dolazi do preokreta. Naime, Žumberački uskoci, dobro naoružani i iskusni vojnici na koje su seljaci računali, nakon kraćeg oklijevanja stavili su se na stranu feudalaca (koji su ih za to bogato nagradili). Dana 5. veljače 1573. vojska seljaka doživljava prvi poraz kod Krškoga, upravo od uskočkih četa koje je vodio kapetan Thurn. U bitkama kod Kerestinca, Mokrica i Krškoga stradao je veliki broj seljaka što ih je obeshrabrilo, pa je njihov daljnji otpor na tim područjima sve više slabio. Vojska poslana od velikaša stalno se povećavala i bio je to početak kraja hrvatsko-slovenske seljačke bune.
Seljačka buna i Matija Gubec ostali su bez obzira na tragičan ishod i poraz u vječnom sjećanju naroda, kao simboli klasne borbe. Stoga su Gupčevo ime su nosile dvije brigade, šest bataljona, tri čete i dva partizanska odreda kao i nekoliko jugoslavenskih jedinica u Sovjetskom savezu i Španjolskoj za vrijeme građanskog rata.
Izvor: Dražen Krajcar, Napadom na Cesargrad započela slavna Seljačka buna – 1573.
