03.10.1903
Ivan Cetinić-Bile spada među najistaknutije revolucionare u Dalmaciji. Rođen je 1903. godine u siromašnoj težačkoj obitelji u Blatu na Korčuli. Budući da je rano ostao bez oca, zbog siromaštva nije mogao nastaviti školovanje unatoč svojoj bistrini, pa je izučio obućarski zanat. Svoj revolucionarni put započeo je rano, postavši član Komunističke partije Jugoslavije 1922. godine.
Već 1923. godine sa samo 20 godina preuzeo je vođenje organizacije u Blatu na Korčuli nakon što su mnogi stariji članovi morali iseliti zbog državne represije nakon Obznane. Kao istaknuti organizator, Cetinić nije djelovao samo politički; osnovao je nogometni klub "Zmaj" te Voćarsku zadrugu u Blatu, koja je kasnije prerasla u "Seljačku nabavnu zadrugu".
Zbog svog beskompromisnog djelovanja, Cetinić je velik dio života, od 1925. do 1934. godine, proveo u zatvorima. Unatoč teškim i sustavnim policijskim mučenjima, nikada nije izdao svoje drugove niti odao tajne ilegalne mreže.
Godine 1940. Ivan Cetinić je s grupom komunista izabran u općinsko vijeće, gdje se oštro suprotstavljao nepravilnostima tadašnje uprave kojom su vladali Mačekovci. U strahu od njegovog velikog ugleda i političkog utjecaja, vlasti su ga krajem iste godine internirale u Lepoglavu, iz koje se više nikad nije vratio.
Padom Banovine Hrvatske, zatvorski i logorski sustav u cijelosti je potpao pod ruke novoosnovanih ustaških vlasti. Tijekom 1942. godine, zatočeni komunisti u Staroj Gradiški postali su nosioci raznih akcija otpora. Kako bi zadao udarac tajnoj partijskoj organizaciji, zapovjednik logora Nikola Gadžić počeo je zatvarati komuniste u samice, takozvane "ćelije smrti", osudivši ih na mučnu agoniju umiranja od gladi i žeđi. Ivan Cetinić je bio zatočen zajedno s Nikolom Mardešićem i Pavlem Zrinšćakom u istoj ćeliji u kojoj je izdržao 27 dana.
Preživjeli internirac dr. Zvonko Tkalec u članku »Dokumenti ustaškog terora« u logoru Stara Gradiška, god. 1945. opisuje mučeničku smrt interniraca. Spominje također i Ivana Cetinića. Članak sadrži uz ostalo i ovo: »Od 46 odredenih za strašnu smrt od gladi i žeđe, ostala su još devetorica. Odluka o načinu njihove smrti nije se mijenjala. Umirali su kroz mjesec i više dana, vikali i tražili vode kroz čitavo vrijeme, danju i noću. Četvorica su umrla u toku mjeseca jula, posljednja petorica nisu ni nakon pet tjedana. Netko je u zapovjedništvu logora postao nervozan. U noći 12. augusta 1942. godine, došli su ustaše i zaklale su petoricu... Među ovim posljednjim bio je Rudo Hrozniček i dva radnika iz Dalmacije, Cetinić Ivan i Mardešić, sva trojica još iz lepoglavskog logora...«
Stradanja nisu zaobišla ni njegovu užu obitelj. U braku sa Marijom rođ. Martinović-Kuko imao je troje djece. Njegovog sina Antuna ubili su talijanski fašisti 1943. godine. Drugi sin, Petar, bio je teško ranjen, dok mu je kćerka umrla u Slavoniji.
