31.10.1944
Zadarski partizanski odred pod zapovjedništvom komandanta Dane Potrebića sa svoja dva bataljuna ušao je u oslobođeni Zadar. Prva jedinica koja je ušla u grad bia je prvi bataljun pod komandom Šime Miočića - Mimine. Tokom jutra pridružio im se Štab III. pomorsko obalnog sektora sa svojim bataljunom mornaričkog pješaštva. Borci Zadarskog partizanskog odreda razvili su hrvatsku zastavu sa zvjezdom petokrakom na zvoniku Katedrale Svete Stošije i zvonili zvonima još dugo kroz jutro.
Borbe za oslobođenje sjeverne Dalmacije najduže su trajale u cijeloj Dalmaciji. Počele su 7. rujna, a završile oslobođenjem Zadra 31. listopada 1944. Toliko su trajale borbe u sjevernoj Dalmaciji zbog odluke njemačkog zapovjedništva koje je posebno cijenilo operativnu i stratešku vrijednost tog dalmatinskog područja. Prvo radi značajnih luka, gradova i prometnica, kao i konfiguraciji terena jer se i tijekom prve polovine 1944. u njemačkoj Vrhovnoj komandi cijenilo da se anglo-američke trupe iz Italije mogu dosta lako prebaciti u Dalmaciju, a to je, kako su oni cijenili sjeverna Dalmacija, s lukama Split, Šibenik i Zadar.
Okupatori su znali da glavna prometnica za snabdijevanje Titovih partizana u Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni ide od Visa najviše na sjevernodalmatinske otoke i preko sjeverne Dalmacije u Liku i prema Bosni. Iz tih razloga njemačko zapovijedanje dovelo je i držalo u sjevernoj Dalmaciji vrlo jake snage.
Snage okupatora i kvislinga
Kad je počela završna ofenziva 19. dalmatinske divizije za oslobođenje sjeverne Dalmacije na tom području su se nalazili - dijelovi 373. legionarske, 891. puk 264. pješačke divizije i još više samostalnih pješačkih i topničkih sustava (oko 10.000 vojnika), dio 7. ustaškog zdruga (brigade) i ustaška milicija (1.500 vojnika), skupina talijanskih fašista i 5 četničkih brigada (oko 1000 vojnika), ukupno jačine oko 12.500 Ijudi
Partizanske snage
Na operativnom području sjeverne Dalmacije, južnog dijela Like i zapadnog dijela Kninske krajine nalazila se 19. dalmatinska divizija (zapovjednik pukovnik Stanko Parmač, komesar potpukovnik Petar Babić) sastav koje su činile 5., 6. i 14. dalmatinska brigada, onda - Kninski, Prominski, Benkovački, i Zadarski partizanski odred. Na obrani otoka - Dugi otok, Kornati, Žirje, Iž i Ugljan nalazio se III. Pomorskoobalski sektor s jednim mornaričko-pješačkim bataljunom. Ukupno je 19. divizija imala 4.212. boraca, to je manje do jedne trećine u odnosu na snage neprijatelja. Bez obzira na takav odnos snaga, po zapovijedi 8. korpusa 19. divizija je krenula u završne borbe za oslobođenje sjeverne Dalmacije.
Oslobođenje Benkovca
Osmog rujna 1944. izveden je prvi napad na Benkovac, glavno uporište njemačke vojske. Napadale su ga 5. i 6. Dalmatinska brigada. Neprijatelj je pružio žestok otpor iz jako utvrđenih položaja na ivici grada i 10. rujna Benkovac je bio slobodan. Ali, sutradan uslijedio je napad dijelova 891. Njemačkog puka 264. divizije i 7. ustaškog zdruga koji su ušli u Benkovac, jer od naših snaga nije uporno branjen da bi se izbjegle velike žrtve. Nakon određene stanke, 19. Divizija pripremila je drugi napad na Benkovac u kojem se nalazilo
oko 1.000 Nijemaca, ustaša i četnika. Opet ga 4. listopada napadaju 5. i 6. dalmatinska brigada. Tada je iz južne Like pokrenut 384. puk 373. legionarske divizije. Stigli su do Karina, ali nisu oslobodili od partizanske blokade Benkovac. Sedmog listopada izveden je posljednji napad na Benkovac, pa je, uz osjetne gubitke, toga dana konačno oslobođen, a njemačke i ustaške jedinice s četnicima probile su se prema Biogradu na moru . Oslobođenjem Benkovca značilo je mnogo za manevriranje i dalje djelovanje 19. divizije, a njegov pad bio je od velikog vojnog i političkog značenja.
Borbe za Benkovac
Oslobođenje sjeverne Dalmacije
Nakon oslobođenja Benkovca počele su borbe za oslobođenje Karina i Obrovca kojeg je držala njemačka borbena grupa «Hermann» (činili su je ustaše i dijelovi njemačkog 383. puka). U napad kreću 5. i 6. dalmatinska brigada. One su prisilile Nijemce da 14. listopada napuste Karin i povuku se prema Obrovcu, ali su pri povlačenju porušili most na Karišnici. I u Obrovcu su se nalazili dijelovi legionarske 373. divizije, i odsudno su branili grad. Napad 6. dalmatinske brigade izveden 14. listopada prisilio je Nijemce i ustaše da se oštro brane, štab 19. divizije forsirao je napad na Obrovac, ali ga ni sada nisu zauzeli, nego tek kasnije, kod općeg njemačkog povlačenja s Velebita.
Ostali dijelovi sjeverne Dalmacije oslobađaju se do kraja listopada 1944. godine. Najprije su oslobođene Bribirske Mostine, Đevrske i Smrdelji i dolaze do blizu Promine i korita rijeke Krke. Ostao je iza leđa Zadar. Zapovjednik njemačkog 891. puka dobio je 12. listopada zapovijed od stožera 264. divizije da evakuira Zadar i okolna uporišta, najviše da se probije od Zadra preko Drniša za Knin. Po zapovijedi štaba 8. korpusa 19. divizija imala je završiti oslobođenje sjeverne Dalmacije i glavninom se pojaviti na cesti koja od Knina vodi prema Gračacu, po čemu su i postupili, tako da su brzo izbili na tu cestu u rajonu Prevjes (2. studenog) i presjekli Nijemcima u Kninu glavnu odstupnicu prema Lici.
Partizanska mornarica pred Zadrom
Ulazak partizana u Zadar
Prema Zadru 19. divizija šalje samo slabije snage i nema nakane da ga napada, jer su ocijenili, što je bilo točno, da će ga Nijemci napustiti. Tako se i dogodilo, iz Zadra je krenuo konvoj njemačkog brodovlja s posadama iz Zadra i Nina. Jedan konvoj se odvojio i krenuo prema
Rijeci, 30. listopada. U tom konvoju bili su dijelovi 771. pionirskog bataljuna, onda dijelovi bataljuna obalskih lovaca «Brandenburg» i razno obalsko topništvo. Pod borbenom grupom «Schecker» iz Zadra su se brodovima povukli ostali dijelovi 891. puka 264. divizije i u toku noći 30/31. listopad prošli pored Biograda na moru, uzeli tamošnju njemačku posadu u Tisnom, pa su svi skupa stigli 31. listopada 1944. u Šibenik.
31. listopada 1944. u Zadar je ušao Zadarski partizanski odred i odmah preuzeo mjere za
uspostavljanje normalnog života u gradu koji je bio sav u ruševinama. S Dugog Otoka, iz sela Sali, u Zadar je 2. studenog stigao i štab III. pomorskoobalskog sektora. Ovim su završene borbe u sjevernoj Dalmaciji koju je potpuno samostalno oslobodila 19. dalmatinska divizija sa svojim brigadama, partizanskim odredima i pomorskom pješadijom. Potpuno su razbijene ustaške i četničke postrojbe, Mussolinijevi fašisti Zadra, a njemačke su snage pretrpjele znatne gubitke u ljudstvu i materijalu.
Od posebnog je značenja bilo oslobođenje Zadra, koji se od 1918. do kapitulacije Italije 8. rujna 1943. nalazio pod talijanskom okupacijom i upravom, a od rujna 1943. do 31. listopada 1944. držale su okupaciju Zadra njemačke postrojbe, uz pomoć i potporu Mussolinijevih fašista iz socijalne države Italije. Zadar je vraćen matici Hrvatskoj. Do kraja rata u njemu je bilo sjedište Glavnog štaba Hrvatske, onda i drugog političkog rukovodstva federalne Hrvatske. Brigade 19. sjevernodalmatinske divizije, osloncem na svoj matični teritorij, nastavile su djelovanje u sustavu 8. korpusa u borbama za oslobođenje Knina, Mostara i od Like pa sve do Rijeke i Ilirske Bistrice, gdje je dočekala kraj rata.
Izvor:
Nikola Anić: Povijest Osmog korpusa Narodnooslobodilačke vojske Hrvatske
