04.10.1936
Prema mišljenju britanskog povjesničara Chrisa Bamberyja, 1936. godina predstavlja „vrijeme straha i nade“. Uzroci straha su očigledni. Hitler je na vlast u Njemačkoj došao svega tri godine ranije, dok su Mussolinijevi fašisti na čelu Italije dulje od desetljeća. Ovi ekstremno desni režimi skršili su nekoć snažne njemačke i talijanske radničke pokrete. Fašizam je u punoj ofenzivi. Osim buržoaskih demokracija na sjeverozapadu i SSSR-a na istoku, većinom kontinenta vladaju fašističke, polufašističke i monarhističke diktature.
Slogan „¡No Pasarán!“ pod kojim su u Španjolskom građanskom ratu bile okupljene antifašističke snage iste se godine mogao čuti i na ulicama Londona. Osvrćući se na odnos prema međuratnom dijelu britanske povijesti, Bambery tvrdi sljedeće:
„Mnogi smatraju da fašizam u Britaniji, kao zemlji koja se suprotstavila Hitleru i branila demokraciju, predstavlja nešto strano. Ipak, ovakav pristup je revizionistički. Fašizam je 1930-ih bio veoma vidljiv na ulicama, naročito u londonskom East Endu, gdje se nalazila najveća britanska židovska zajednica. U Stepneyju, Dalstonu i ostalim židovskim radničkim četvrtima uniformirani razbojnici u crnim košuljama napadali su židovske domove, dućane i prolaznike. Čuvali su stražu dok su fašistički agitatori prosipali antisemitsku propagandu i veličali postignuća Hitlerove Njemačke i Mussolinijeve Italije.“
Nositelj fašističkog pokreta u Londonu 1936. godine bila je stranka Oswalda Mosleyja – British Union of Fascists (BUF). Mosley se mogao osloniti na simpatije dijela policije i vladajućih klasa, koje su njegovu političku opciju vidjele kao branu pred mogućim prodorom boljševičkih ideja. Fašistoidne tendencije u britanskoj visokoj politici mogle su se uočiti i kod samog kralja Edwarda VIII, prije i poslije njegove abdikacije 1936. godine. U funkciji vojvode od Windsora, Edward je 1937. godine posjetio Hitlera u njegovoj rezidenciji u Obersalzbergu (Berghof), tijekom čega je salutirao nacističkim pozdravom i izvršio smotru SS jedinica. Kulminaciju britansko-njemačkog koketiranja predstavlja potpisivanje Münchenskog sporazuma 1938. godine koji je omogućio njemačku aneksiju rudom bogatih Sudeta i kasniju okupaciju ostatka Češke (Slovačka je postala njemački protektorat). Lav Trocki zapisat će kako su Britanci sporazumom umjesto produljivanja mira samo ubrzali izbijanje rata između „starih, bogatih kolonijalnih carstava i zakašnjelih imperijalističkih pljačkaša“. Situacija u londonskim medijima pratila je duh vremena. Primjerice, lord Rothermere, osnivač i vlasnik Daily Maila, u članku naslovljenom „Hura za crnokošuljaše!“ napisao je kako fašizam „predstavlja pokušaj mlađe generacije da udahne nov život u zastarjele političke sisteme“.
Vrhunac Mosleyjevih uličnih demonstracija moći trebao se odigrati 4. oktobra 1936. godine (u tom trenutku BUF je brojao oko 40 000 članova) kroz još jedan crnokošuljaški marš londonskim East Endom, u kojem je tad živjela velika židovska popuplacija. Stotinu tisuća potpisa prikupili su stanovnici tog djela grada protiv fašističkog marša, no vlasti su odbile apel i poslale policijske snage kao zaštitu fašistima. Komunistička partija Velike Britanije preuzela je organizaciju kontraprosvjeda. Pozivu na antifašističku mobilizaciju odazvalo se oko 20 tisuća antifašista, radnika i židova, protiv kojih je 3 tisuće BUF-ovih crnokošuljaša, čak i uz podršku 6 tisuća policajaca, bilo u potpunosti nemoćno. Antifašističke grupe postavile su blokade na cesti, kad je policiija koja je dijelom bila i na konjima krenula u raščišćavanje barikada kontraprosvjednici su uzvratili improviziranim oružjem: štapovima i nogama stolica. Žene su sa prozora gađale policiju trulim povrćem i smećem diljem ulice. Nakon niza borbi policija je zatražila od Mosleya da odustane od marša, te su se fašisti povukli. 150 antifašističkih prosvjednika je bilo uhićeno, a 175 ljudi je ostalo ranjeno uključujući policiju, žene i djecu. Ali u londonskom Cable Streetu antifašističke barikade ostale su neprobijene.
Sjećanje sudionika sukoba:
