Prvo zasjedanje AVNOJ-a u Bihaću

AVNOJ (Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije) je bilo opće političko predstavništvo sudionika antifašističke borbe na području Jugoslavije za II. svjetskog rata. Utemeljeno je u studenome 1942., a od studenoga 1943. godine postaje vrhovno zakonodavno i izvršno predstavničko tijelo Jugoslavije. Prvo, osnivačko zasjedanje, održano je na poticaj CK KPJ i VŠ NOV i POJ 26–27. XI. 1942. u Bihaću. Od pozvanog 71 predstavnika (iz Hrvatske 15), na zasjedanju su zbog ratnih okolnosti bila nazočna ukupno 54 delegata. Prihvaćena su dva dokumenta: Rezolucija o osnivanju AVNOJ-a i Proglas AVNOJ-a narodima Jugoslavije. U Rezoluciji je istaknuto da AVNOJ okuplja predstavnike naroda »svih zemalja Jugoslavije« bez razlike na narodnost, vjeru i političko-stranačku pripadnost, te da se oslanja na narodnooslobodilačke odbore i antifašističke organizacije, stranačke i izvanstranačke, na terenu. Za predsjednika je izabran Ivan Ribar, a za vođenje redovitih poslova Izvršni odbor, s odsjecima za pojedine društveno-gospodarske djelatnosti, koji je također koordinirao rad narodnooslobodilačkih odbora te razgraničivao rad vojnopozadinskih i civilnih organa vlasti na područjima pod nadzorom partizanskog pokreta. AVNOJ je potaknuo stvaranje zemaljskih antifašističkih vijeća ZAVNOH-a i ZAVNOBIH-a.

Ideja o osnivanju »centralnog narodnooslobodilačkog odbora Jugoslavije« nastala je u rukovodstvu NOP-a nešto prije. Već na značajnoj sjednici Centralnog komiteta KPJ u Foči, 2. travnja 1942, raspravljano je o potrebi stvaranja uvjeta za osnivanje takvog organa. Bila je to ideja koja je nastala u toku razmatranja karaktera i daljnje uloge Narodnooslobodilačke fronte, koja treba »okupljati najšire narodne mase« i time davati punu širinu platformi narodnooslobodilačkog pokreta. Takva zamisao nije se mogla tada ostvariti, jer je, uz ostalo, uslijedila velika neprijateljska ofenziva na slobodni teritorij sa središtem u Foči.

U studenom 1942. nije bilo više nikakve prepreke da se AVNOJ konstituira. U tom bosanskom drevnom gradiću, koji je svjesno bio određen za taj veliki čin, održano je 26. i 27. studenog 1942. godine Prvo zasjedanje Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije. Tito je o tome rekao:

Ja sam mislio da, ako hoćemo da pripremimo jedno takvo zasjedanje, moramo zauzeti i neki veći grad koji bi imao ne samo strategijski vojni, već i politički značaj. To nije mogao biti Bosanski Petrovac, niti Drvar. Smatrao sam čak da je i Jajce premalo. Trebalo je daile zauzeti jedan veći grad. A mi smo imali velike snage — hrvatske i krajiške jedinice i proleterske brigade — koje su bile manje-više skoncentrisane baš na tom pravcu. Jedinice na čijem se čelu nalazio Košta Nađ dobile su zadatak da zauzmu Bihać.

Otvarajući Osnivačku skupštinu AVNOJ-a Tito je, uz ostalo,istakao:

Mi nemamo mogućnosti da stvorimo jednu legalnu vladu, jer nam to još međunarodni odnosi i prilike ne dozvoljavaju. Ali mi imamo pravo na jedno — a to je: da u ovim teškim okolnostima stvorimo jedno političko tijelo, jedan politički organ koji će okupiti sve narodne mase, koji će okupiti naš narod i povesti ga, zajedno s našom junačkom vojskom, u dalje borbe koje stoje pred nama, a koje će biti veoma teške. Mi nemamo nikakve vlasti na našem teritoriju osim naših narodnooslobodilačkih odbora,koje je sam narod stvorio. Mi ne priznajemo razne fašističke marionetske vlade, i baš zato mi moramo na ovoj zemlji, na ovoj svojoj zemlji, natopljenoj krvlju najboljih sinova naših naroda, stvoriti takvo stanje u kome će naš narod — i u ovakvim okolnostima — moći pridonijeti narodnooslobodilačkoj borbi svoj maksimum. Dok smo mi bili mala partizanska vojska I Imali samo male partizanske odrede, onda I zahtjevi nisu bili tako veliki. Danas su se ti mali partizanski odredi pretvorili u snažnu Narodnooslobodilačku vojsku, koja ne samo da je ravna, već je I nadmoćnija od neprijatelja po svojoj Izdržljivosti I moralu, uprkos njegovoj tehničkoj nadmoćnosti. U vezi s tim, postavljaju se mnogo veći zahtjevi nego prije, kada je svako selo, kotar Ili općina mogla hraniti svoje borce. Potrebno je da se organizira vlast, politička vlast, koja će moći mobilizirati, koja će sve one latentne snage koje postoje u našem narodu iskoristiti u jednom općem smjeru, a to je: borba protiv fašističkih zlikovačkih okupatora, borba protiv njihovih saveznika, naših domaćih izdajnika, ustaša, četnika i drugih. 

Usvojeni su sljedeći dokumenti:

Pozdrav Vrhovnom štabu Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije. u znak zahvalnost i povjerenje za uspješno vođenje oslobodilačkog rata jugoslavenskih naroda.

Pozdrav Centralnom komitetu KPJ kao organizatoru narodnog ustanka u borbi za pobjedu nad fašizmom, ustaškim i četničkim izdajnicima, i borbi za oslobođenje.

Rezolucija o osnivanju AVNOJ-a kao političkog predstavništva narodnooslobodilačke borbe.

Rezolucija o organizaciji AVNOJ-a koji je iz svoje sredine izabrao predsjednika, tri podpretsjednika i Izvršni odbor s odsjecima za pojedine društveno-ekonomske djelatnosti, koji je također koordinirao rad narodnooslobodilačkih odbora te razgraničivao rad vojnopozadinskih i civilnih organa vlasti na područjima pod nadzorom partizanskog pokreta.

Predsjednik: Dr. Ivan Ribar

Podpredsjednici: Dr. Pavle Savić, Nurija Pozderac i Edvard Kardelj.

Izvršni odbor: Mile Peruničić, Ivan Milutinović, dr. Simo Milošević, pop Vlado Zečević, Mladen Iveković i Veselin Masleša.

U rezoluciji o organizaciji AVNOJ-a bitni su ovi momenti:
1. AVNOJ je definiran kao »općenacionalno i općepartijsko političko predstavništvo narodnooslobodilačke borbe u Jugoslaviji«, sa zadaćom »da do krajnjih granica ujedini napore rodoljubivih antifašističkih snaga svih naroda I svih društvenih slojeva u Jugoslaviji u njihovoj zajedničkoj borbi za konačno oslobođenje [...] i za stvaranje uvjeta za bolju i srećniju budućnost naših naroda u slobodnoj bratskoj zajednici«;
2. AVNOJ se oslanja na narodnooslobodilačke odbore »i sve ostale masovne narodne antifašističke organizacije, partijske i vanpartijske«;
3. AVNOJ »sastavljaju predstavnici svih naroda i svih političkih stranaka i grupa«, koje aktivno sudjeluju u oslobodilačkoj borbi protiv okupacionih sila i njihovih domaćih saveznika; 

Proglas narodima Jugoslavije, bez razlike na narodnost, vjeru i političko-stranačku pripadnost, poziva na okupljanje oko Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije, radi uspješnog i što skorijeg narodnog oslobođenja.  U proglasu narodima Jugoslavije, u kojem se AVNOJ obraća zasebno Hrvatima, Slovencima, Muslimanima, Crnogorcima, Makedoncima i Srbima, ističe se da pobjeda oslobodilačke borbe može biti »potpuna samo onda, kada se narodi u oslobođenoj zemlji budu osjećali kao svoj na svome, kada budu sami preko svojih slobodnom svojom voljom izabranih narodnooslobodilačkih odbora, solidarnim radom sviju, kao i organizacijom u svim granama naše narodne privrede, obezbijedili sve uslove za jedan poredak, koji će im pružiti mogućnost da ostvare istinsku i pravu demokratiju i da izgrade jednu slobodnu, nezavisnu i bratsku zajednicu«. Da bi se taj cilj postigao, »potrebna je prije svega jedinstvena i složna borba protiv fašističkog poretka [...] kao i protiv starog reakcionarnog poretka [. ..]«.

Četnički pokret Draže Mihailovića je dobio posebno mjesto u raspravi na Prvom zasjedanju AVNOJ-a i u njegovim dokumentima. Time je ujedno zauzet sasvim jasan stav i prema jugoslavenskoj vladi u Izbjeglištvu. U rezoluciji AVNOJ-a naglašeno je da »skupština smatra za svoju dužnost prema nevinim žrtvama da pred celim svetom izjavi: da su zverstva koja su počinili i danas čine nad Srbima, Hrvatima i muslimanima četnici Draže Mihailovića ne manje masovna i svirepa od zverstava okupatora i ustaša i da jugoslovenska izbjeglička vlada nosi punu odgovornost za te zločine za koje ona prosipa odlikovanja zločincima. Njen ministar vojske Draža Mihailović spada pored fašističkih okupatora, pored Pavelića, Ljotića, Nedića, Pećanca također na optuženičku klupu za zločine izvršene nad narodima Jugoslavije.

U vezi s tim je i pitanje odnosa Saveznika prema emigrantskoj vladi postavljano u sve akutnijem obliku. Rukovodstvo NOP-a ulagalo je krajnje napore da ukaže Saveznicima na odgovornost jugoslavenske vlade u Londonu i apsurdnost njena legalnog statusa zbog uloge Draže Mihailovića u zemlji. To je uskoro jasno i konkretno istaknuto u noti što su je Vrhovni štab NOV i POJ i Izvršni odbor AVNOJ-a uputili vladama SSSR-a, Velike Britanije i SAD. Ukazujući na nepobitnost činjenice da četnici Draže Mihailovića ratuju na strani okupatora protiv NOP-a, rukovodstvo NOP-a u noti izjavljuje: »Mi smatramo da se ne mogu poklapati takve činjenice da jugoslovenska vlada u Londonu, s jedne strane ratuje preko svoga ministra Draže Mihailovića i njegovih četnika protiv Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije na strani okupatora, a na drugoj strani, u isto vrijeme, koristi se gostoprimstvom saveznika,
koristi se diplomatskom podrškom saveznika.« Ističući zatim da je NOV dala desetine tisuće žrtava i da se svaki dan daju nove »u teškim i besprekidnim bojevima sa okupatorima, ne samo za oslobođenje naroda
Jugoslavije, nego i za stvar saveznika«. Vrhovni štab i Izvršni odbor zaključuju u noti da imaju »pravo zahtijevati od saveznika ne samo priznanje naše borbe«, nego isto tako »da še oni energično zainteresuju o slučaju jugoslovenske vlade i Draže Mihailovića«. U skladu s tim zahtjevom predlaže se, ne prvi put, da Saveznici pošalju svoju komisiju, koja bi »utvrdila ovdje u Jugoslaviji stvarno stanje i da jedanput za uvijek učini kraj strašnoj prevari i zabludi svjetske javnosti«