02.12.1941
Prvi transport s 1.197 židovskih žena iz Sarajeva stigao je u Đakovo 2. prosinca 1941. godine. Bile su smještene u prostorije napuštenog mlina „Cerealie“ u samom središtu grada, a u vlasništvu đakovačke biskupije. Brigu o zatočenicama sve do kraja ožujka 1942. godine vodila je Židovska bogoštovna općina iz Osijeka. Drugi transport žena stigao je 22. prosinca. Životni uvjeti u tom prvom razdoblju djelatnosti logora bili su snošljivi. Žene su se dobro organizirale, a i pomoć Židovske općine u hrani, odjeći i drugim potrepštinama redovito je stizala.
Sve se drastično promijenilo u veljači 1942. godine. Na poticaj Židovske bogoštovne općine iz Zagreba, a uz odobrenje Vjekoslava Maksa Luburića, neprikosnovenog šefa svih logora u NDH, u logor je stigao transport s preko 1.000 Židovskih žena s djecom: dugačka kolana polugolih žena i poluživih kostura, ušljivih i oboljelih od tifusa i pjegavca, a nekoliko dana kasnije još jedan transport s oko 800 Srpkinja s djecom. Kako je đakovački biskup odbio dati prostor za smještaj pridošlih, uglavnom bolesnih žena, smještene su zajedno s ostalima u prostorije mlina. Katastrofalno rješenje. Umjesto nužne karantene, provizorna izolacija i zabrana svakog kontakta sa zaraženim ženama. Uši, prenositelji pjegavog tifusa nisu imale obzira, kao uostalom niti oni koji su se trebali brinuti o tim jadnim i izmučenim ženama. A bolest iznenada započinje, s groznicom i naglim porastom temperature, na tijelu se javlja pjegav osip koji često izaziva sitna krvarenja, svijest se muti… Higijena tijela i rublja, lijekovi… sve je to bilo nedostupno i uskraćeno… Štoviše, nasilnim preuzimanjem logora od strane ustaša, liječnicima je bio zabranjen pristup u logor.
Bolest se naglo širila i postala prijetnja cijelom gradu.
Dana 11. lipnja 1942. godine Diana, čija je Akcija u više navrata slala pakete zatočenicama u Đakovu, zabilježila je u Dnevniku:
Telefonski sam obaviještena da će čitav logor u Đakovu evakuirati. Budući da je pravoslavnim ženama i djeci već dano obećano oslobađanje, neka pokušam ishoditi da se odmah oslobode inače će biti odvezeni u nepoznatom smjeru. Budući da sam se zadnje vrijeme stalno zanimala za Đakovo, a da ništa nisam uspjela učiniti, bilo mi je odmah jasno da ni sada u posljednjem trenutku ništa više neću moći postići. Odmah sam nazvala Besarovića, ali, naravno od njega nisam dobila nikakvu pomoć. Od oskudnih vijesti koje su procurile iz Đakova, moglo se zaključiti da je to bio veliki logor smrti. Bunari su bili namjerno zaraženi, tako da se trbušni tifus i dizenterija odnijeli mnogo života. Zatim je zavladala epidemija pjegavca. Bolesnici nisu bili izolirani, pa se epidemija stalno širila. Kad je ustašama, pod čijom upravom je taj logor bio umiranje još uvijek bilo prepolagano, logor je evakuiran. Žene i djeca su izgleda odvedeni u Jasenovac i tamo likvidirani. (Nakon oslobođenja to se potvrdilo).
Logor je prestao s radom 4. srpnja 1942. godine. Prema izvodu iz dokumenta Državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača br. 16142 od 11. travnja 1946. godine „u logoru u Đakovu bilo je 3.080 zatočenica i to oko 2.800 Židovki i 280 Srpkinja, od toga znatan broj djece u dobi od nekoliko dana do 14 godina.“ Njih 569 sahranjeno je u jami iza štala mlina „Cereale“.
Izvor: Nataša Mataušić: "Žene u logorima Nezavisne Države Hrvatske"