30.12.1944
Za sam kraj 1944. godine ustaše su objesile novih 50 talaca među kojima je bilo pet drugarica i dvoje maloljetnika. Nakon vješanja s trupala je poskidana roba, kaputi i čizme. Te su ostavljeni do 2. siječnja 1945. da vise po voćkama u Krušljevu. Bila je to osveta za partizansku likvidaciju njemačkog general-majora Willia Brandnera i ustaškog zapovjednika grada Zagreba, generala Gregurića.
Zagrebački partizanski odred postavio je zasjedu 28. prosinca 1944. godine na cesti kod Krušljevog Sela i napao njemačku motoriziranu pratnju. Smrtno je ranjen njemački general-major Willi Brandner i zapovjednik grada Zagreba, general Gregurić. Brandner je od posljedica ranjavanja umro sljedeći dan. Odred je imao tri poginula — Josipa Popovića, puškomitraljesca, Vida Čižmeka Mokrog, organizatora akcije i Milana Dolovčaka, komandira Druge čete Prvog bataljona zbog nailaska blindiranih kola koja su ih iznenadila na samoj cesti. U iduća dva dana na tom mjestu za odmazdu je obješeno 50 taoca.
Svjedokinja vješanja Bertol Dragica ovako se prisjeća tog zločina:
30. decembra 1944. dotjerale su ustaše 50 osoba u Krušljevo selo, koje su povješali po voćkama. Ustaše su dali istima ljudima štrik na vrat, te su tjerali pod voćke, gdje su svakog podigli, te si je svaki mrao privezati štrik za voćku, kada je bio štrik privezan žrtvu su pustili, te su još noge povukli. Mnogima koji su vješani skidali su cipele i čizme, te zimski kaputi, štu su ustaše sa sobom odnesali, a bilo je pojedinaca koje su do gola svukli. Leđevi su visjeli do 2.1.1945. godin, kada su ustaše dotjerali Cesarec Andriju iz Slatine, koji je morao sa srpom prerezivati štrikove. Leševe obješenih tovarili su u kola, te su ih odvezli do obližnje šume, gdje su ih zapopali u jednu jamu.
Donosimo popis žrtava u Krušljevom Selu od 30. XII. 1944. i podatke koje se mogu naći o njima u Hrvatskom državnom arhivu. Među 50 "uglavljenih komunista i odmetnika" kako ih opisuje ustaški glasnik "Hrvatski narod" bilo je 5 drugarica i dvojica maloljetnika.
Ambožić Bogumir
Babeković Josip
Batiževac Dragutin, r. 1918. iz Gračaca, bravar
Belajec Josip
Bedjžić Ivan, r. 1923. u Miroševcu, građevinski radnik. Član OK SKOJ-a Sesvete
Berc Antun
Bobetić Tomislav, r. 7.5.1924. u Zagrebu, student Medicinskog fakulteta. Član SKOJ-a
Borić Juraj
Bruchner Hermina, r. 1908. u Novom Sadu, krojačica. Živjela u Zagrebu. Suradnica NOP-a
Crnković Ruža, r. 1914. u Nvom Prečnom, Petrinja, radnica. Živjela u Zagrebu. Članica Ujedininjenih radničkih sindikata. Predrani član KPH. Aktivna u NOP-u Skuplja crvenu pomoć za obitelji partizana, otprema borce na slobodni teritorij u Ivanju Rijeku... 1943. član V. rejnoskog komiteta KPH u Zagrebu, sekretar I. rajonskog komiteta u Kustošiji. Ulazi u MK KPH Zagreb. 1943. u kinu Central održava tromjesečni kurs u kojem su se pripremali rukovodioci partijskih organizacija. Ruža je bila vrlo aktivna kao predsjednik Odbora AFŽ za grad Zagreb. Uhapšena je sredinom 1944.
Cvija Dragutin Zvonimir, Grge, r. 1918. u Goričanima, Čakovec, glumac i muzičar. Živio je u Zagrebu gdje je radio u HNK kao član orekstra. Simpatizer KPJ. u HNK Zagreb je bio aktivist odbora Narodne pomoći. 1942. odlazi u partizane s grupom zagrebačkih glumaca - Afrićem, Rutićem, Repakom... 22. travnja iste godine djeluje u Kazalištu narodnog oslobođenja pri Glavnom štabu Hrvatske. Za vrijeme IV. ofenzive zarobljen i odveden u Zagreb.
Dobrić Ante
Drenski Ćiril, r. 1912 u Kosterlu, Pregrada. Krojač. Uhapšen 6. lipnja 1944. kod Pregrade.
Dokuš Mato, r. 1911 u Gračecu, Dugo Selo. Željeznički radnik. Simpatizer KPJ i aktivan u NOP-u. Uhićen u travnju 1944. i odveden u zatvor na Savskoj cesti.
Fabijanić Vjera, r. 1918 u Oklaju kod Knina. Apsolventica na Pravnom fakultetu, činovnica u Agrarnoj banci u Zagrebu. Bila je član SBOTIĆ-a i član KPJ, član III. Rajnskog komiteta KPH. Kao ilegalni radnik surađivali je sa Zvonkom Kavurićem i dr. Uhićena je 1. 6. 1944. s Kavurićem, Smiljanom, Krčmarek Franjom i dr. Odvedena u zatvor na Savskoj censti.
Fuks Oto, r. 22.6.1911. u Zagrebu. Bankovni činovnik i član SBOTIČ-a
Gerzej Mila Ljudevita, r. 1924. u Velikom Trgovišću. Činovnica na Veterinarskom fakultetu. Član KPJ. Ilegalno radila za NOP. Dva put uhićena.
Hmelj Franc, r. 1918. u Radeču, Zidani Most. Živio u Zagrebu gdje je studirao na Ekomonsko-komercijalnoj viskoj školi. Stnovao je zajedno s Pregrad ivanom, studendom, te su zajedno uhapšeni i obješeni.
Horvat Antun, r. 1900 u Klupci, Pregrada. Pekar. Živio u Zagrebu. Aktivan kao ilegalac u NOP-u. Uhapšen 1943.
Jakšić Fabijan, r. 1912. u Goričanu, Čakovec. Radnik iz Zagreba. Član URS-a i KPJ. Kao suradnik NOP-a prebaciovao simpatizere i materijal na osobođeno područke preko Ivanje Reke. Uhićen 1944. i zatvoren na Savskoj cesti.
Jerešić Dragutin, r. 1921. u Zagrebu. Činovnik u "Trgovini zemaljskim plodinama". Simpatizer i suradnik NOP-a. Uhićen i zatvoren u Savskoj cesti na 2 mjeseca prije pogubljenja.
Jurjević Ivan, r. oko 1916., trgovac
Kolić Josip, r. 1905. u Novm Mestu, Slovenija. Živio u Zagrebu gdje je držao gostionicu. Simpatizer i suradnik NOP-a. Nabavaljao hranu za X. korpus NOV-e. Uhićen studenog 1944. i odveden u zatvor na Savskoj cesti gdje je ispitivan i zlostvaljan.
Krčmarek Franjo (pseudonimi: Ludvik, Luka), r. 27. 9. 1912. u Čakovcu. Trgovački pomoćnik. Živio je u Zagrebu i radio u trgovini tekstila "Grivič" na Ilici. Član KPJ. Od 1941. radio ilegalno za NOŠ. 1943. sekretar je III. Rajonskog komiteta Zagreba i jedan od članova MK Zagreba. Kao politički sekretar MK Zagreba radi na osnivanju partijskih organizacija i diverzantskih grupa u Zagrebu i selima izvan Zagreba. Uhićen je lipnja 1944. i odveden na policiju u Gjorghićevoj ulici gdje je bio zlostavljan.
Logožar Franjo, r. 1927 u Trnovcu, Čakovec. Bravarski naučnik u Zagrebu. Član SKOJ-a. Uhićen u prosincu 1944. optužen zbog suradnje s NOP-om i zbog sudjelovanja u miniranju bunkera na Trnjanskoj cesti u Zagrebu. Ispitivan i zlostvaljan u zatvoru u Gjorgjićevoj ulici.
Lukiški Mijo, r. 1903. u Petruševcu, Zagreb. Činovnik u Gradskom poglavarstvu. Simpatizer KPJ i suradnik NOB-a. Uhićen u studenom 1944 i zatvoren na Savskoj cesti.
Lukšić Mijo, r. 1915. u M. Ludini, Bjelovar. Stolar.
Matun Janko, r. 1923. u Hreliću. Zemljoradnik.
Meštrović Stjepan, r. 1912. u Krivaji. Zemljoradnik.
Novak Juraj, r. 1913. u Hreliću. Pekar.
Novak Rudolf, r. 1915. Zlatarski pomoćnik. Uhapšen 17. prosinca 1944. prilikom jedne racije, u vrijeme dok je prenosio materija partizanima.
Ognjenović Ivan, r. 9.5.1900. u Hrnjevcu, Nova Bukovica. Radio kao poštar u Zagrebu. Istaknuti funkcioner URS-a. Član KPJ. U radničkom pokretu djeluje od 1919. Uključio se u NOP. Surađivao s Tklačec Josipom i Dobrić Antunom koji su kao ustaški detektivi bili ubačeni u ustašku organizaciju, a zapravo su bili suradnici NOP-a. Uhićen u studenom 1944.
Pajnić Vladimir, r. 1898. u Gerovu, Čabar. Živio u Zagrebu, radio u Gradskom poglavarstvu. Simpatizer NOP-a.
Pavleković Mirko, r. 1913. u Zagrebu. Inžinjer strojarstva koji je radio u ZET-u. Simpatizer KPJ i aktivan u NOP-u.
Placek (Klarek) Vjekoslav Veni, r. 1919. u Kraljevcu na Sutli. Živio u Zagrebu, gdje je studirao na Tehničkom fakultetu. Od 1941. u NOP-u. Uhićen studenog 1944. i zatvoren na Savskoj cesti.
Predrag Ivan, rodio se u Mankovu. Student. Suradnik NOP-a. Uhićen s Hmeljom Franjom.
Prpić Đuro, r. 1902 u Brodu na Savi. Trgovac. Živio u Zagrebu. Suradnik NOP-a.
Savić Vaso, r. 1906. u Pazraiću u Bosni. Fotograf. Živio u Zagrebu. Suradnik NOP-a
Schneller Koloman, r. 1903. u Zagrebu. Prvanik zaposlen u ZET-u. Simpatizer KPJ.
Sijačić Ibrahim, željezničar. Živio u Zagrebu. Uhićen 11. studenog 1944. u bolnici na Rebru gdje se nalazio na liječenju zajedno sa ženom od posljednica ranjavanja prilikom bombardiranja Zagreba. Prilikom saslušavanja u Petrinjskoj ulici zlostavljan a zatim zatvoren na Savskoj cesti.
Skukan Ivica, r. 1898. u Drežniku, Slunj. Vojni ižinjer s činom domobranskog pukovnika. Simpatizer i aktivista NOP-a. Od 1943. surađivao je s majorom Sačkovićem koji je ljeti 1944. prešao u NOB, te s Augustinčićem. U ilegalnom radu bio je povezan s odborom "Šumska jagoda" , te s ilegalnom organizacijom koja je radila na prebacivanjju ljudi u partizane. Uhićen je listopada 1944. u bolnici sv. Duh u Zagrebu.
Sladarec Josip
Spets Dimitrije, r. 5.7.1927. u Zagrebu. Mehaničarski naučnik. Član SKOJ-a. Od 1943. aktini suradnik NOP-a i član ilegalnog NOO-a III. rajona u Zagrebu. Uhapšen u prosincu 1944.
Štefančić Branko, r. 12.5.1921. u Zagrebu. Bravar. Simpatizer i suradnik NOP-a. Uhapšen u listopadu 1944. i zatvoren na Savskoj cesti.
Valentinčić Ludvi, r. 1917. u Podbrdu, Slovenija. Živio u Zagrebu gdje je studirao veterinu. Uhićena u prosincu 1944.
Vidić Mirko
Vodopijec Nikola, r. 1912. u Zaprešiću. Vozač ZET-a. Član URS-a i sipatizer KPJ. Surađivao s NOP-om. Uhapšen u studnom 1944. i odveden na Savsku cestu.
Vorkapić Ana, r. 1919. u Zagrebu. Činovnica. Član KPJ. Suradnica NOP-a. Članica III. RK KPH u Zagrebu. Uhićena studenog 1944.
Vučković Milan, r. 1903. u Srpskim Moravicama. Radnik. Živio je u Zagrebu i bio zaposlen na željeznici. Simpatizer KPJ. Aktivan u NOP-u. Uhićen studenog 1944.
Žibralt Dragutin, r. 1916 u Zagrebu, Pešćenica. Kovački obrtnik. Simpatizar KPJ i suradnik NOP-a. Član Mjesnog NOO na Žitnjaku, radio na prikupljanju ljekova, kancelarijskog i drugog materijala za partizane, vršio prebacivanje ljdui na oslobođeno područke. Uhapšen 14. prosinca 1944.
Ratni zločinac Erich Lisak, ustaški časnik, potpisivao je odluke o odmazdama, uhićenjima, upućivanjima u logore i strijeljanjima. Nakon što je uhićen nakon rata, saslušan je 24. siječnja 1946. godine u kancelariji Odjeljenja Zaštite Naroda za grad Zagreb. U svom svjedočanstvu je rekao:
Odmazde su se vršile nad onim osobama za koje se ustanovilo tokom istrage da su ili djelatni partizani i kao takovi uhvaćeni ili simpatizeri partizana koje su oni u svakom pogledu i svakom zgodom djelotvorno pomagali. U takovim slučajevima vršile su se odmazde na temelju odnosne zakonske odredbe, koja je bila proglašena davno prije nego sam ja postao glavni ravnatelj Ravsigura. Do same odluke o izvršenju odnosne nad pojedinom osobom, dolazilo se na slijedeći način: Predlog za odmazdu dostavljalo bi odnosno Župsko redarstvo političkom odjelu Ravsigura. Tu bi pročelnik ili osoba po njemu zato određena ispitala sadržaj zapisničkog saslušanja, te bi nakon ustanovljenja opravdanja predloga i nakon parafiranja pročelnik spis dostavljala uredu glavnog ravnatelja. Glavni bi ravnatelj tek nakon takovog postupka donio konačnu odluku. Istim putem se išlo kad se trebalo donijeti odluku o upućivanju u logor na trajanje do 3 godine. Za vrijeme dok sam ja bio glavni ravnatelj slučajevi primjenjivanja zakonske odredbe o zaštitnim mjerama odnosno odmazdama ponavljali bi se nešto češće nego do onoga doba, obzirom na pojačani rad diverzantskih skupina partizana u ono vrijeme. Glavno ravnateljstvo primjenjivalo bi spomenutu zakonsku odredbu isključivo u onim slučajevima gdje su prigodom partizanskih atentata stradale građanske osobe. U slučajevima kad su stradali pojedinci, pripadnici oružanih snaga, uslijed takovih atentata iz zasjeda, mjere bi poduzimalo ono vojno tijelo kojemu su dotične žrtve pripadale. Od važnijih slučajeva odmazde navađam onaj izvršen prigodom atentata na njemačkog generala Brantnera, te zapovjednika grada Zagreba, generala Gregurića, koji se sa generalom Brantnerom vozio u istom automobilu. Tu je zapravo izvršena odmazda u zajednici sa redarstvom oružanih snaga tj. vojnim redarstvom obzirom na vojne činove žrtava. Glavno je pak ravnateljstvo u postupk bilo angažirano željom glavnog zapovjednika Feldžandarmerie u Hrvatskoj generala Kammerhofera, koji je tražio da se tim povodom justificira najmanje 150 osoba, a sravni sa zemljom Krušljevo selo i Slatina, sela u čijoj neposrednoj blizini je napad izvršen na generala Brantnera i generala Gregurića. Glavno je ravnateljstvo sa svoje strane stajalo na stanovištu da se ne smije upotrijebiti više od 30 osoba za odmazdu. Na inzistiranje generala Kammerhofera konačno je odlučeno da broj justificiranih bude 50. Krušljevo selo i Slatina nisu bili dirani, nego je dan kasnije izvršena jedna oružana akcija u selu Jakovlju i tom zgodom spaljeno je nekoliko kuća odnosno štala iz kojih je bilo pucano na pripadnike naših oružanih snaga. Tom prilikom čule su se detonacije u tim zgradama, što je bio dokaz da je bila izvjesna količina eksplozivnog materijala tamo spremljenog. Iako su se Nijemci prijetili, da ukoliko u cijelosti ne bude udovoljeno njihovom zahtjevu, da će oni na svoj način izvršiti odmazdu, a preostalo ljudstvo iz Krušljevog sela i Slatine odvesti u njemačke logore, to ipak nakon konačne odluke Ravsigura nisu ništa dalje u tom pravcu poduzimali. Osobe nad kojima je tom zgodom izvršena odmazda bile su uhićene u većini po redarstvu oružanih snaga, te tamo i zapisnički preslušane. Osim manji dio bio je predložen po Župskom redarstvu veliku župu Gora-Prigorje, na kojem se području atentat izveo.
Zahvala drugu Mariju Šimunkoviću na ustupljenim arhivskim izvorima i preporuka za njegovu knjigu Jakovljanski kraj u Narodnooslobodilačkoj borbi