10.03.1945
Rođena je 9. siječnja 1924. u selu Crno (Novi Vinodolski). S nepunih trinaest godina morala je poći iz svog rodnog sela Crno u Bribir, kako bi zaradom pomogla bolesnome ocu i majci da prežive. Pomagala je u kući jedne krojačice. 1940. godine je otišla u Crikvenicu, da bi zaradila koji dinar i njime pomogla obitelj, koja nije imala od čega pristojno živjeti.
Od prvih dana ustanka Anka je izvršavala brojne zadatke. U proljeće 1942. zatražila je da pođe u partizane, da se i sama s puškom bori protiv neprijatelja. I ubrzo, mimo neprijateljskih bunkera i straža, uspjela se domoći Ledeničke čete. Nije prošlo mnogo vremena, a Anka je zatražila od komandira čete da pođe u Bataljon "Ljubica Gerovac", čuvši da taj bataljon vodi žestoke bitke po Lici. Nisu je mogli odgovoriti i dali su joj tada pušku i pet metaka. Kad se javila u Bataljon dočekao ju je komandant Srđan Uzelac s pitanjem: "A što, drugarice, nema više junaka u Primorju, šalju djevojke?". Dugo su tad razgovarali komandant i njegov novi vojnik, Srđan je nastojao da shvati ideale osamnaestogodišnje djevojke koja je željela biti borac s puškom u ruci. I od tad je Anka skoro svakodnevno išla iz bitke u bitku. U kolovozu u žestokoj borbi za Modruš dočepala se svog prvog trofeja - puškomitraljeza.
Kada je u listopadu 1942. osnovana Šesta udarna brigada NOV Hrvatske, Anka je stajala u stroju prve čete, 4. omladinskog bataljona s puškomitraljezom preko ramena. Znala je taj nositi i po desetak sati u maršu, a drugovima koji su joj htjeli pomoći, zahvaljivala bi i rekla - mogu ja, mogu, pomognite drugima.
U veljači 1943. godine, nakon krvavih borbi na Veljunu, Preboju i Ljubovu postala je komandirka voda, a samo nekoliko dana kasnije, na položaju, zajedno s još nekolicinom skojevaca-bombaša primljena je u Partiju. Nije prošlo ni nekoliko mjeseci, a Anka je postavljena za komandirku čete. Kad se njena brigada u Istri našla u okršaju, Anka se sa svojom četom probila kroz obruč i tuda su zatim prošle i druge jedinice.
Anka se u svakoj borbi iskazala neustrašivim borcem; uvijek se nalazila u prvim redovima. Napad na neprijateljski vlak kod ogulinskog Hreljina, napad na četnički garnizon u Gomirju i na ustaško uporište u Ravnoj gori ostat će u sjećanju svim borcima, ne samo zbog toga što su oni sudjelovali u tim borbama, već i zbog toga što je s njima bila i neustrašivi borac Anka Pađen. I kad je bila komandir voda i čete, a trebalo je izvršiti neki specijalni i težak zadatak, znalo se unaprijed da će to učiniti Anka sa svojom jedinicom.
Dva puta je ranjena, ali ni jednom nije napuštala jedinicu. Kad se, pak, u siječnju 1944. vodila bitka za ranjenike kod Drežnice, Anka je - jurišajući sa svojom četom - ranjena, ostala bez lijeve šake, ali je zubima naučila odviti bombu.
U studenom 1942. kao delegat Primorsko-goranskog područja bila je sudionica kongresa USAOJ-a u Bihaću. Tada je razgovarala s drugom Titom, koji je po njoj poslao pozdrave omladini i borcima Hrvatskog primorja i Gorskog kotara. Dugo je Anka pričala o tom susretu i sreći koju je doživjela na tom dugom i teškom putu za Bosnu i natrag.
U svibnju 1944. u Drvaru na Drugom kongresu USAOJ-a izabrana je za članicu Centralnog odbora USAOJ-a. Koncem 1944. unaprijeđena je u čin poručnika i poslana na rad kao obavještajna oficirka u komandu Primorsko-goranskog područja. Savjesno je radila, ali željela je borbu. I opet je zatražila da se vrati u četu. Ne mogu biti u pozadini, hoću da se borim!
Poginula je kao pripadnik 43. istarske divizije, 10. ožujka 1945. u borbi za most preko Dobre kod Lešća.