27.03.1943
Talijanski vojnici su 27. ožujka 1943. u Lumbardi na otoku Korčuli ubili velikoga hrvatskog kipara mlađe generacije, docenta Umjetničke akademije u Zagrebu, Iva Lozicu, rođena 1910. godine. Lozica je studirao u Zagrebu i Parizu, a najviše je slikao portrete i motive iz narodnog života, djela mu se odlikuju nježnošću i lirizmom.
Još tokom rata, u zbjegu u El Shattu, njegov otac Ante, zvani Čiće, dao je 17. kolovoza 1944. izjavu o ubojstvu sina Iva. Istu potresnu priču potvrdila je i Ivova sestra Marija 19. lipnja 1946. dr. Krstu Grbinu, rukovoditelju Kotarske komisije za utvrđivanje ratnih zločina u Korčuli. Iz dostupnih dokumenata razvidno je da je kipar Ivo Lozica od strane talijanskih karabinjera uhićen u Lumbardi 9. ožujka 1943, zajedno s učiteljom Stipanom Šestanovićem, Nikom Krinićem i Antom Jurjevićem. Odvedeni su u zatvor u Korčulu, mučeni su, zatim ponovno dovedeni u Lumbardu, gdje su ih (pred roditeljima) strijeljali 27. ožujka 1943. godine. Ante Lozica tvrdio je da je za njegova sina Iva kod zapovjednika karabinjera u Korčuli intervenirao župnik don Pavo Poa tražeći da ne ubiju mladog kipara svjetskog glasa (...), ali da mu je zlikovac odgovorio: Beskorisno tražite i molite, hoću ih strijeljati za primjer ostalima i na mjestu strijeljanja ću ih ostaviti četiri dana da ih svi gledaju. Anti Lozici je fra Vid Mihićić, fratar s Badije, kazao da su 26. ožujka fašistički prvaci iz Korčule na čelu s Lorenzom Stekom donijeli odluku da Iva Lozicu treba ubiti te da je Steka tom prilikom izričito kazao: Treba svakako strijeljati svih, a osobito kipara Lozicu. Za ovaj zločin Državna komisija za utvrđivanje ratnog zločina okupatora i njihovih pomagača okrivila je naredbodavca, karabinjerskog kapetana Alfreda Roncoronia iz Ferrare i karabinjerskog brigadira Vincenza Puglia. Međutim Ante Lozica u svojoj izjavi iz El Shatta najviše optužuje profesora Vicka Lipanovića iz Lumbarde koji je Talijanima špijao kipara. To je potvrdio i Ivan Padovan izjavivši da je on ponio pismo talijanskoj komandi u Korčulu što su mu dali Vicko Lipanović i Frano Nobilo te da su u pismu bila naznačena imena Iva Lozice i druge trojice koje su Talijani strijeljali. Lipanovića su nakon oslobođenja Dubrovnika uhitili partizani i, uz ostalo, optužili za špijunažu i smrt mladoga hrvatskog kipara Iva Lozice, pa je radi toga i radi još nekoliko drugih zločina osuđen na smrt. Bio je, među prvima pogubljen u Dubrovniku (na Daksi) 25. listopada 1944. godine.
Ovaj zločin na Korčuli ubrzo se pročuo po srednjodalmatinskim otocima, Dubrovniku i po čitavoj Dalmaciji. Jedino ga nije registrirao ustaški tisak. Kad je šef Britanske vojne misije pri Vrhovnom štabu NOVJ general Fitzroy Maclean u studenomu 1943. došao na Korčulu, otišao je u Lumbardu i na grobu se poklonio zemnim ostacima ubijenoga mladog kipara. Ujedno je obećao da: će po Italiji tražiti ratnog zločinca kapetana Roncoronia. Tjeralica za njim izdana je u Zagrebu, odmah nakon rata. Cijeli je predmet poslan Međunarodnoj komisiji za utvrđivanje ratnih zločina pri OUN koja je djelovala u Londonu, ali sve je bilo uzalud - Italija ga nikad nije predala narodu Korčule da mu sudi.
Izvor: Nikola Anić DUBROVNIK U DRUGOM SVJETSKOM RATU, Dubrovnik 2013. str. 85-87
