10.04.1912
Boris Kidrič je rođen u Beču 10. travnja 1912., a umro u 41. godini u Beogradu 11. travnja 1953. Bio jedan od najistaknutijih vođa jugoslovenskog revolucionarnog pokreta, sudionik Narodnooslobodilačke borbe, junak socijalističkog rada i narodni heroj Jugoslavije. Zatvaran je zbog članstva u komunističkoj organizaciji 1929. i 1936–37.. Sekreatar je Komunističke partije Slovenije i Osvobodilne fronte. Predsjednik vlade Narodne Republike Slovenije 1945.–46. Ministar za industriju u vladi Federativne Narodne Republike Jugoslavije 1946–53. Nakon raskida s Informbiroom 1948. glavni pobornik privrednih reformi i jedan od tvoraca koncepcije radničkog saomupravljanja.
Rođen je 10. aprila 1912. godine u Beču. Potiče iz ugledne obitelji, njegov otac Franc Kidrič, bio je poznati slovenački kulturni i književni historičar, budući profesor na Ljubljanskom univerzitetu i predsjednik Slovenske akademije znanosti i umjetnosti. Boris je gimnaziju završio u Ljubljani, a potom je studirao kemiju u Ljubljani i Pragu.
Još u ranoj mladosti pristupio je omladinskom radničkom pokretu. Već 1928. godine, sa 16 godina, postao je član Saveza komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ), a nešto kasnije, iste godine, i član Komunističke partije Jugoslavije (KPJ). Studenog 1929. godine, za vrijeme Šestojanuarske diktature, kao đak osmog razreda gimnazije, bio je uhapšen i zbog komunističkog djelovanja i od Državnog suda za zaštitu države osuđen na godinu dana zatvora, koje je izdržao u zatvoru u Mariboru.
Poslje izlaska iz zatvora, 1931. godine, upisao je studije kemije i zajedno s Edvardom Kardeljem obnovio rad Pokrajinskog komiteta KPJ za Sloveniju i radio na obnovi partijskih i skojevskih organizacija, koje su bile razbijene u prvim godinama Šestojanuarske diktature. Već naredne godine oni su uspjeli da obnove partijske organizacije u većini gradova i industrijskih mjesta u Sloveniji. Pored partijskog rada, sudjelovao je i u pokretanju niza ilegalnih partijskih listova poput „Rdečeg prapor“ i „Rdečih signala“, kao i ilegalnih i poluilegalnih časopisa. Za politički razvoj Borisa Kidriča bio je veoma značajan susret s Josipom Brozom Titom, članom Politbiroa CK KPJ, koji je početkom rujna 1934. godine došao u Sloveniju, da bi pomogao oko priprema i sudjelovao u radu Četvrte pokrajinske konferencije KPJ za Sloveniju
Na četvrtoj zemaljskoj konferenciji SKOJ-a, je izabran za sekretara Centralnog komiteta SKOJ-a. Kao sekretar CK SKOJ-a predvodio je jugoslovensku delegaciju na Šestom kongresu Komunističke omladinske internacionale, održanom krajem rujna i tokom listopada 1935. godine u Moskvi. Iz Moskve je, po nalogu CK KPJ, studenog 1935. godine otišao u Beč, gdje je sudjelovao u radu Centralnog komiteta, a naročito na razradi odluka Šestog kongresa Komunističke omladinske internacionale. Sredinom 1936. godine bio je uhapšen, zajedno sa grupom istaknutih jugoslovenskih komunista, u Beču. Godinu dana je proveo u istražnom zatvoru, a potom je protjeran u Čehoslovačku. U jesen 1937. godine je prešao u Pariz, gdje je tada bilo središte CK KPJ.
U jesen 1939. godine vratio se u Kraljevinu Jugoslaviju, odmah po dolasku bio je uhapšen i četiri mjeseca je proveo u istražnom zatvoru, a potom je pušten. Zajedno sa Edvardom Karedeljem, radio je na jačanju Komunističke partije Slovenije. U listopadu 1940. godine sudjelovao je u radu Pete zemaljske konferencije KPJ u Zagrebu i bio izabran za člana Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije.
U to vrijeme intenzivno se bavio i publicističkim radom, pisao je niz tekstova koji su objavljivani u časopisima „Knjižnjvnost“, „Sobodnost“ „Slovenskom poročevalcu“ i drugim.
Odmah poslje okupacije Kraljevine Jugoslavije, Kidrič je bio jedan od glavnih inicijatora i organizatora Osnivačke skupštine Osvobodilne fronte Slovenije, održane 27. travnja 1941. godine, na kojoj je bio izabran za političkog sekretara Izvršnog odbora Ovodbodilne fronte. Jedan je i od organizatora Narodnooslobodilačke borbe u Sloveniji, a 22. lipnja 1941. godine bio je izabran za prvog političkog komesara Glavnog štaba NOP odreda Slovenije.
Na Kočevskom zboru delegata slovenskog naroda, koji je bio održan od 1. do 3. listopada 1943. godine Kidrič je imao jedan od glavnih referata i bio izabran za vođu slovenske delegacije na Drugo zasjedanje Antifašističkog vjeća narodnog oslobođenja Jugoslavije, održanom 29. studenog u Jajcu.
U svibnju 1945. godine postao je prvi predsjednik vlade Slovenije, a lipnja 1946. ministar za industriju u Vladi FNRJ. zatim je bio predsjednik Planske komisije, odnosno Privrednog savjeta pri Vladi FNRJ. Biran je za narodnog poslanika skupštine NR Slovenije i skupštine FNRJ. Bio je član Predsjedništva Saveznog odbora Socijalističkog saveza radnog naroda Jugoslavije.
Na Petom kongresu KPJ, održanom u lipnju 1948. godine u Beogradu, izabran je za člana Politbiroa Centralnog komiteta KPJ, a na Šestom kongresu Saveza komunista Jugoslavije, održanom novembra 1952. godine u Zagrebu, za člana Izvršnog biroa CK KPJ i člana Sekretarijata Izvršnog biroa CK KPJ.
Bio je zadužen za izradu prvog Petogodišnjeg plana, usvojenog 1945. godine. U periodu od 1945. do svoje smrti, 1953. godine, bio je jedan od glavnih stratega izgradnje jugoslovenske socijalističke privrede. Pogotovo poslje Rezolucije Informbiroa, 1948. godine, kada se Jugoslavija našla u gotovo bezizlaznoj ekonomskoj situaciji, jer se dotada u najvećoj mjeri oslanjala na Sovjetski Savez. Bio je jedan od tvoraca koncepcije radničkog samoupravljanja.
Boris Kidrič umro je od leukemije, 11. travnja 1953. godine u Beogradu, u svojoj 41. godini. Sahranjen je u Grobnici narodnih heroja, koja se nalazi u parku iza zgrade Narodne skupštine Slovenije u centru Ljubljane. Spomenici u njegovu čast se nalaze u nizu gradova u Sloveniji i Jugoslaviji. A njegovo ime nosi mnoštvo ulica i trgova.
