20.04.1919 - 23.04.1919
Od 20-IV-1919 do 23-IV-1919 u Beogradu u Hotelu Slavija održan je povijesni Kongres ujedinjenja na kojem je osnovana Socijalistička radnička partija Jugoslavije (komunista) – SRPJ(k), organizacija koja će samo godinu dana kasnije na Vukovarskom kongresu ponijeti ime Komunistička partija Jugoslavije (KPJ). Partija je odmah pokazala iznimnu snagu. Na lokalnim izborima 1920. godine komunisti su odnijeli pobjede u mnogim velikim gradovima, uključujući Zagreb, Beograd, Skoplje i Niš.
Kraj Prvog svjetskog rata, slom Austro-Ugarske monarhije i stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca donijeli su novu političku realnost, ali nisu riješili težak položaj radničke klase i seljaštva. Inspirirani pobjedom Oktobarske revolucije i nošeni snažnim valom radničkih štrajkova i pobuna širom Europe, socijaldemokratski i radnički pokreti s prostora nove države prepoznali su nužnost ujedinjenja u jedinstvenu, snažnu političku organizaciju.
Kongres ujedinjena
Inicijativu za ujedinjenje radničkog pokreta (stranaka i sindikata) na platformi klasne borbe dali su u siječnju 1919. čelnici socijaldemokratskih stranaka Srbije i Bosne i Hercegovine. Prihvaćajući mandat za sazivanje kongresa za stvaranje jugoslavenske socijaldemokracije, uprava Srpske sodijaldemokratska partije objavila je početkom veljače 1919. da samo one organizacije i pojedinci koji su bili za klasnu borbu, odnosno za napuštanje klasne suradnje s buržoazijom, mogao sudjelovati na kongresu.
Akciji se pridružio Jugoslavenski komunistički savez Pelagićevaca. Lijeva skupina u Socijaldemokratskoj stranci Hrvatske i Slavonije, zatim Dalmatinski socijalisti na pokrajinskoj konferenciji krajem ožujka, Socijaldemokratske organizacije u Slovenskom primorju pod talijanskom okupacijom od početka travnja, tada osnovane ili obnovljene socijaldemokratske organizacije u Crnoj Gori i Makedoniji, socijaldemokratske organizacije Banata, Bačke i Baranje na kongresu u Subotici 24. ožujka, a socijaldemokrati iz reda Srba i Bunjevaca na kongresu srpsko-bunjevačkog agitacijskog odbora 13. travnja u Novom Sadu.
Sindikati u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Vojvodini, Dalmaciji i sindikalne organizacije u Crnoj Gori i Makedoniji također su glasali za ujedinjenje. Dogovoreno je da se kongres ujedinjenja sindikata održi istovremeno s kongresom stranke.
Na kongresu su sudjelovala 432 delegata koji su predstavljali impresivnih 130.000 organiziranih pripadnika radničkog pokreta iz svih krajeva novostvorene države.
Na Kongresu su prevladale snage radikalne ljevice. Usvojena je "Baza ujedinjenja" u kojoj je Partija prihvatila marksistički program, opredijelila se za klasnu borbu, revoluciju i diktaturu proletarijata te najavila pristupanje Trećoj internacionali (Kominterni). Za prve sekretare izabrani su Filip Filipović i Živko Topalović, a Partija je postala centralna snaga radničkog otpora u mladoj Kraljevini SHS.
Kongres je također donio rezoluciju u kojoj je prosvjedovao protiv ukidanja građanskih sloboda i suzbijanja revolucionarnog radničkog pokreta u Jugoslaviji, kao i protiv kontrarevolucionarne uloge jugoslavenskih vlasti u odnosu na sovjetske republike u Rusiji i Mađarskoj i njihovih priprema da se pridruži vojnoj intervenciji protiv Mađarske sovjetske republike. Pozvana je vlada Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca da odmah i bezuvjetno prizna i uspostavi prijateljske odnose sa sovjetskim republikama u Rusiji, Mađarskoj i Bavarskoj.
Od brzog uspona do ilegale
Partija je odmah pokazala iznimnu snagu. Na lokalnim izborima 1920. godine komunisti su odnijeli pobjede u mnogim velikim gradovima, uključujući Zagreb (gdje je za gradonačelnika izabran Svetozar Delić, no režim ga je odmah suspendirao), Beograd, Skopje i Niš. Na izborima za Ustavotvornu skupštinu iste godine, KPJ postaje treća najjača stranka u državi s 59 osvojenih mandata.
Uplašeni snagom radničkog pokreta, vladajući krugovi i monarhija odgovaraju represijom. Već krajem 1920. godine donosi se zloglasna Obznana kojom se zabranjuje rad Partije, a 1921. godine i Zakon o zaštiti javne bezbednosti i poretka u državi. KPJ je prisiljena prijeći u dugogodišnju i tešku ilegalu, suočena s ubojstvima, mučenjima i dugogodišnjim robijama svojih članova.
Kroz dva desetljeća teškog ilegalnog rada, Partija je, unatoč frakcijskim borbama i progonima, uspjela izgraditi čvrstu mrežu predanih kadrova. Kada su fašističke sile osovine u travnju 1941. godine raskomadale i okupirale Jugoslaviju, buržoazija, kralj i vlada su pobjegli iz zemlje ili se stavili u službu okupatora. Jedina politička organizacija koja je ostala uz svoj narod, koja je imala i volju i organizacijsku sposobnost da pokrene oružani otpor, bila je upravo Komunistička partija Jugoslavije na čelu s Josipom Brozom Titom.
KPJ je povela narode Jugoslavije u Narodnooslobodilačku borbu, najmasovniji i najuspješniji antifašistički otpor u porobljenoj Europi. Iz te borbe, plaćene desecima tisuća života partizanki i partizana, rođena je socijalistička Jugoslavija utemeljena na bratstvu i jedinstvu, radničkim pravima i ženskoj emancipaciji.
