24.04.2013
24. travnja 2013. godine urušila se devetokatnica Rana Plaza u Savaru, Bangladeš, koja je pod svojim krovom sadržavala razne tekstilne tvornice. Oko 1138 radnika_ca, većina od njih žena, smrtonosno su stradale_i, dok je preko 1,169 preživjeli_e nesreću s teškim ozljedama. Budući da se radilo o najtežoj nesreći u tekstilnom sektoru i visokoj medijskoj pokrivenosti nesreće, stravične slike akcija spašavanja iz urušene zgrade te slike ubijenih radnika_ca bile su vidljive i u našim medijima.
Međutim, odgovornost za sve te ljudske živote i sudbine, ne samo samih radnika_ca nego i familija koje su one_i uzdržavale_i, za sad još nitko nije morao preuzeti jer dva suđenja – jedno za ubojstvo preko hiljadu ljudi te drugo za kršenje građevinskih propisa – još nisu niti počela. Jedina osoba koja nakon jedne od najtežih industrijskih nesreća u novijoj historiji sjedi u zatvoru je Sohel Rana, vlasnik Rana Plaze. 32 drugih osoba pušteno je na slobodu uz jamčevinu dok su šestorica optuženih u bijegu.
Kompanije za koje su radnice_i ubijene šivajući od njih naručenu jeftinu robu, tzv. fast fashion, nikakvu krivičnu odgovornost nisu morale preuzeti, niti će ju morati preuzeti u budućnosti. Imena tih marka dobro su nam poznata, radi se, između ostalog, o: Mango-u, Primark-u, Benetton-u, El Corte Ingles-u, NKD-u, KiK-u.
Urušavanje Rana Plaze svima nama je predočilo smrtonosne uvijete pod kojima se jeftina roba producira. Također, medijska pokrivenost nesreće znatno je povećala politički pritisak te je posljedično sastavljen i potpisan pravno obvezujući tzv. Accord on Fire and Building Safety te dogovor o Rana Plazi koji je uključio sve involvirane glavne dionike u svrhu isplaćivanja odštete preživjelima te obiteljima stradalih radnica_ka.
No, Rana Plaza nije bila samo izolirana nesreća prouzročena nesretnim okolnostima. Okolnosti koje su dovele do urušavanja zgrade i pogibije stotina i stotina ljudskih života i dalje postoje i postojat će sve dok mi – konzumentice i konzumenti, radnice i radnici – ne počnemo javno i glasno postavljati pitanja poput: Tko je proizveo moju robu? Koliko ljudskih života vrijedi moja roba? I tko i pod koju cijenu plaća moju jeftinu robu? Naravno, mnogo od nas volimo se odijevati u skladu s modom, svojim stilom i ukusom, i u krajnjoj liniji svojim financijskim mogućnostima koje su u većini slučajeva ograničene na našim prostorima.
Time se opet vraćamo gore spomenutim okolnostima, onima u kojima živimo te onima u kojima se producira naša roba. Okolnosti posljedica su sistema u kojem živimo i mi i radnici_e iz Bangladeša, a sistem se zove kapitalizam odnosno neoliberalizam. Jer, upravo taj se sustav temelji na eksploataciji radne snage, bez obzira na to da li je ta radna snaga iz Bangladeša, Srbije, Njemačke, BiH, Kine ili Hrvatske. I upravo taj sustav teži ka snižavanju varijabilnih troškova – ponajprije su to troškovi za radnu snagu – na apsolutni minimum u svrhu stvaranja profita i nakupljanja kapitala. I upravo iz tog razloga naša odjeća biva šivana u zemljama globalnog juga a ne (više) u nas – jer je tamo radna snaga znatno jeftinija unatoč prijevoznim i drugim dodatnim troškovima prouzročenima udaljenošću. Stoga, bez obzira na Rana Plazu i sve druge nesreće koje su se desile prije i kasnije, a koje će se dešavati i ubuduće, se kompanijama poput gore navedenih isplati proizvodnja u zemljama poput Bangladeša.
Smanjivanja kompleksnosti svakodnevice u kojoj živimo i radimo radi, posljedice i brutalne okolnosti tog sustava bivaju često ignorirane ili potiskivane. Teško je snositi se s vlastitom sudbinom i obvezama i pritom misliti na sve nepravednosti svijeta u kojem živimo. Štoviše, naviknuli smo se na strahote koje maltene svakodnevno izlaze iz naših mobitela, ekrana ili novina – ne zato što smo okrutni ili ignorantni, nego jer bi nas emocionalna težina inače preplavila ako bismo se svaki put toliko uzrujali koliko bismo trebali kada vidimo slike strave i užasa poput onih koje su nam stizale 24. aprila 2013. iz Savara.
Međutim, koliko god nas naši obrambeni mehanizmi i štitili, ograničavaju nas pri shvaćanju povezanosti naših života s takvim nesrećama te nam umiju da ograniče odgovornost koju sami snosimo. U prvu ruku, na svima nama je da postavimo gore navedena pitanja. Da se zainteresiramo za to otkud dolazi naša roba, zašto je tako jeftina te zar zaista trebamo svu tu robu koju kupujemo. Isto tako, treba da si postavimo pitanje zar zaista moramo kupovati odjeću ako vidimo da je proizvedena, između ostalog, u Bangladešu.
Nadalje, na svima nama je da se i aktiviramo i informiramo oko pitanja poput onog kako je moguće da su unatoč niskim cijenama vlasnici_e modnih maraka, npr. Isac Andic, suvlasnik Mango-a, teški nekoliko milijardi eura, zašto oni ne moraju snositi nikakve pravne posljedice, fatalnim nesrećama unatoč, te kako je moguće da se cijeli gospodarski sektor ne mora pridržavati ljudskih prava, a da je pritom podržan od gotovo svih zapadnih država koje manje-više uspješno uzurpiraju proces draftiranja pravno obvezujuće konvencije koja bi upravo tu rupu trebala zatvoriti.
Jer, postavljanje tih pitanja, osvještavanje okolnosti koje su dovele do pogibije 1.138 radnica_ka i naposljetku refleksija o tome da li nam naša roba vrijedi ljuski život može itekako pridonijeti promjeni trenutnih okolnostima u kojima živimo. Samo toga moramo postati svjesni.
Jedan svijet, jedna borba.
Autorica: S. K.
