24.04.1945
Nakon 20. travnja, kada su jedinice Narodnooslobodilačke vojske (NOV) već prodrle do Rječine, nastala je pomutnja među nacističkim postrojbama. Bježeći pred njihovim snagama izvukli su iz riječkoga zatvora 37 antifašista. Bacili su ih u jamu u Ičićima te je zasuli bombama.
24.4.1945. kada su se jedinice 4. armije prebacivale iz Belog sa otoka Cresa na kopno, da bi krenule u završno oslobađanje Rijeke i Kvarnera u riječkom zatvoru „Via Roma“ bilo je živo: osjećalo se da se bliži dolazak dugo iščekivane slobode.
Žamor nabijen nadanjima naglo je prekinut tutnjem iznenadnim upadom njemačkog glasnika. Izvikana su 37 imena i 37 uznika izdvojeno je i odvedeno u nepoznato. Dovezli su ih u Ičiće. Tada su u Ičićima bile smještene njemačka pomorska komanda i Ortskommandatur (Komanda mjesta)
Stanovnike Ičića taj su dan ujutro uznemirile dvije eksplozije, jedna nešto prije pet, druga nešto poslije šest sati . Nakon svake se pojavio dim na mjestu gdje se nalazi kraška jama. Nitko nije znao što se dogodilo, jer je do šest sati bio „policijski sat“ (zabrana kretanja).
U neposrednoj blizini jame tada nije bilo kuća, izuzev jedne nasuprot same jame: restauracija Jurjović Punta Kolova. Njezinom je vlasniku bilo naređeno da zatvori sve prozore i da nitko ne izlazi iz kuće.
Njih 37 izbacili su bili iz kamiona, mlade, stare, bolesne, muškarce, žene. Među žrtvama je bilo i ranjenih ali još živih. U jamu se ulazilo kroz uski tunel a nakon 20 metara dolazilo se do bezdana dubokog oko 30 metara. Žrtve bi došavši do kraja tunela padale u otvor bezdana. Bilo nemoćne zbog već zadobivenih rana, bilo potisnute nadolazećima koje su krvnici naguravali. Kada su ih sve pobacali unutra, da prikriju svoje zlodjele ubacili su i bombe. Tako su se osigurali da su svi pobijeni.
Nakon četiri dana 28.4.1945. Opatija je oslobođena. Došla je toliko željena sloboda, ali za ljude koji su ubijeni u Ičićima 4 dana prekasno.
O događaju se doznalo tek nekoliko dana poslije oslobođenja, početkom svibnja 1945. godine. Naime, u predjelu oko jame, ubrzo nakon tragičnog događaja, počeo se osjećati neugodan zadah od raspadajućih tijela, o čemu su obaviještene lokalne vlasti . Istraživanjem je ustanovljeno da zadah dolazi s morske strane, ispod obalnog puta, gdje se nalazi podzemni izlaz iz jame na more. Pozvani su vatrogasci koji su s morske strane ušli u jamu, tamo otkrili leševe ubijenih i započeli s njihovim višednevnim izvlačenjem i identificiranjem. Nijemci očito nisu znali da jama ima izlaz na more.
Iznenađenju, nevjerici i tuzi vatrogasaca nije bilo kraja kada su vidjeli na što su naišli. Iz jame su snagom vode izbačena tijela bačenih i mučki ubijenih ljudi. Vatrogasci su pokupili tijela i dijelove tijela te odnijeli ih na identifikaciju.
Od svih žrtava samo 19 ih se moglo identificirati jer ostali se nisu mogli prepoznati.
Identificirani su:
Dubrović Mirko, Gržinić Janko, Kalčić Ferdinand, Kovačić Božo, Kinkela Tomo, Kovačić Ivan Božidar, Maganja Ivan Šimun, Matković Cvetan, Matković Ivan, Osojnak Vinko,Peršić Feliks, Počkaj Franjo, Rakić Smiljana, Rukavina Ante, Rundić Bartola Stanko, Šandaj Emil, Šešić Milan, Šimac Mihe Stjepan i Špirin Vasilije.
Žrtve, ukupno 37 osoba, bili su partizanski borci i rukovodioci, članovi narodnooslobodilačkih odbora , kuriri, partijski i skojevski aktivisti , simpatizeri i aktivni pomagači Narodnooslobodilačkog pokreta . Bili su rodom s područja Hrvatskog primorja – od Karlobaga do Mošćeničke Drage – a neki i iz inozemstva. Oni su u različito vrijeme, na raznim mjestima i pod različiti m okolnostima, zbog svog antifašizma i rodoljublja pali u ruke okupatora, koji ih je nakon zatočenja u riječkom zatvoru okrutno likvidirao i bacio u jamu. Nakon vađenja posmrtnih ostataka iz jame i identifikacije žrtava, koje je trajalo pet dana, svi su bili sahranjeni na groblju u Voloskom, a nakon par dana ekshumirani i potom sahranjeni u mjestima prebivališta. U prvom naletu je bilo identificirano samo 12 žrtava, a naknadno još sedam; njihova su imena danas upisana na spomeniku.
Kako bi njihova žrtva ostala u spomen budućim pokoljenjima, sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća, Opatija je podignula spomenik. A Spomen park „Jama Ičići“ uređen je 2013. godine na inicijativu UABA Grada Opatije. Financirao ga je Grad Opatija koji ga i održava.
POPIS IDENTIFICIRANIH ŽRTAVA
1. BOŽIDAR KOVAČIĆ, (Jelenje, 1901. (1926.) – Ičići, 1945.), politički aktivist, sekretar Saveza komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ) Jelenje (podatke prikupio SUBNOR, Jelenje);
2. STJEPAN ŠIMAC, (Jelenje, 1927. – Ičići, 1945.), politički aktivist, sekretar SKOJ-a Jelenje (podatke prikupio SUBNOR, Jelenje);
3. ŠIMUN MAGANJA, (Podkilavac – 1945.), zemljoradnik; politički aktivist i aktivni borac, predsjednik NOO-a Općine Jelenje i član kotarskog komiteta Komunističke partije Hrvatske Sušak (KPH) (podatke prikupio SUBNOR, Jelenje);
4. STANKO RUNDIĆ, (Podkilavac, 1905. – 1945.), zemljoradnik; politički aktivist i borac u redovima NOV-a (II. Primorsko-goranski odred i VI. brigada Hrvatske); predsjednik NOO-a Podkilavac (podatke prikupio SUBNOR, Jelenje);
5. MILAN ČESIĆ, (Krasica, 1924. – Ičići, 1945.), politički aktivist, skojevac i borac NOV (XIII. Primorskogoranska divizija) (podatke dala majka);
6. NIKOLA (FERDINAND) KALČIĆ, (Lovranska Draga, 1897. – Ičići, 1945.), po zanimanju zidar; politički aktivist, skrivao ilegalce, a u bunkeru kraj svoje kuće i arhivu Gradskog komiteta SKOJ-a (podatke prikupilo Udruženje boraca NOR-a Ičići-Brdo, prema iskazu kćerke Jelke Kadmen);
7. TOMO KINKELA, (Bregi, 1911. – Ičići, 1945.), po zanimanju stolar; politčki aktivist, član kotarskog NOO-a (podatke prikupilo Udruženje boraca Narodnooslobodilačkog rata Ičići-Brdo (NOR), 1979. godine);
8. MILAN SANDALJ, (Obrš, M. Draga, 1915. – Ičići, 1945.), borac NOP-a (podatke prikupilo Udruženje boraca NOR- a M. Draga 1979. godine);
9. MIRKO DUBROVIĆ, (Rukavac, 1919. – Ičići, 1945.), građevinski radnik; borac NOP-a (I. partizanski odred „Učka“) i politički aktivist, član Ujedinjenog saveza antifašističke omladine Hrvatske (USAOH) Rukavac, član vojno-pozadinskih jedinica na Lisini (podatke prikupilo Udruženje boraca NOR-a Rukavac, 1980. godine);
10. VINKO OSOJNAK, (Rukavac, 1924. – 1945.), zemljoradnik; politički aktivist, član USAOH-a, borac u redovima NOV-a (I. partizanski odred „Učka“), član vojno-pozadinskih jedinica na Lisini (podatke prikupilo Udruženje boraca NOR-a Rukavac, 1980. godine.);
11. FRANJO POČKAJ, (Koče, Postojna, 1900. – Ičići, 1945.), po zanimanju ugostitelj; politički aktivist (nepoznato tko je dao podatke);
12. IVAN MATKOVIĆ, (Sušak, 1907. – Ičići, 1945.), po zanimanju mesar; politički aktivist (nepoznato tko je dao podatke);
13. CVETAN MATKOVIĆ, (Sušak, 1906. – Ičići, 1945.), po zanimanju trgovački pomoćnik; politički aktivist, (nepoznato tko je dao podatke);
14. VASILIJE ŠPIRIN (SPIRIN), (Kijev, 1898. – Ičići, 1945.), po zanimanju inženjer strojarstva; sudionik NOP-a (nepoznato tko je dao podatke 1984. godine)
15. JANKO GRŽINIĆ, (Zagrad-Veprinac, 1923. – Ičići, 1945.), radnik; borac u redovima NOV-a (II. udarni bataljun 43. Istarske divizije), politički aktivist u NOO-u (podatke prikupilo Udruženje boraca NOR-a Veprinac);
16. FELIKS PERŠIĆ, (Marseilles, 1894. – Ičići, 1945.), konspirativnog imena „Učka Gora“, po zanimanju pomorski kapetan, iz Opatije; politički aktivist, komandant Komande mjesta Opati ja (podatke dao sin Dušan Peršić i supruga Marija Bohinec);
17. ANTE RUKAVINA, (Karlobag, 1899. – 1945.) (ostali podaci nepoznati );
18. SMILJANA RAKIĆ (Sušak, 1927. (1925.) – 1945.), studenti ca, (ostali podaci nepoznati );
19. BOŽIDAR KOVAČIĆ (Jelenje, 1926. – 1945.) (ostali podaci nepoznati ).
Izvor: Kanal RI 75. godišnjica najvećeg zločina Drugog svjetskog rata na Liburniji
