13.05.1941
Poprište trećeg masovnog ubijanja Srba u organizaciji Eugena Dide Kvaternika bila je Glina. Za razliku od prve dvije slične akcije, za glinski svibanjski pokolj nije bilo nikakvog povoda: nisu mu prethodili nikakvi lokalni incidenti. Masovno ubijanje nije se moglo objašnjavati "odmazdom" kao u Gudovcu i nije bilo svirepog ubojstva hrvatske obitelji ni insceniranog suđenja kao u Blagaju. "Iz čista mira" - reklo bi se narodski što je vrlo jak dokaz da su namjere prvenstveno bile genocidne.
Inicijator dr. Mirko Puk
Svi relevantni izvori jednoglasni su tvrdnji da je ideja o svibanjskom pokolju Srba u Glini potekla od dr. Mirka Puka. Godine 1932, na samome početku formiranja ustaškog pokreta, odvjetnik dr. Mirko Puk već je okupio oko 20 do 30 pristaša koje su Glinjani nazivali "frankovcima" ilo "pravašima", a zapravo su bili već tada dobro organizirano jezgro budućih tragičnih raspleta. U predratnim tridesetim godinama dr. Puk je u Glini bio na glasu kao čovjek najtvrdokornije netolerancije. Na ulici je uskraćivao pozdrav srpskim susjedima, a i viđenijim Hrvatima za koje se znalo da prijateljuju ili poslovno surađuju sa Srbima. Sve do travnja 1941. njegova proustaška grupa brojčano nije mnogo narasla, nikad više od pedesetak aktivnih pristaša, ali zahvaljujući gorljivoj upornosti i energičnosti Pukova vodstva grupa je bila vrlo aktivna, u nekim situacijama i utjecajna, po neki izvorima i "jedno od najznačajnijih žarišta ustaškog pokreta".
U ključnim danima početkom travnja 1941. glavni centar iz kojeg je ustaško vodstvo u zemlji koordiniralo pripreme za preuzimanje vlasti i održavalo svoje dogovore s njemačkim agentima Maletkeom i Veesenmayerom bila je garsonijera dr. Mirka Puka u Zagrebu, u Napretkovoj palači, Gajeva 8. U prvim danima NDH dr. Puk je potpredsjednik privremenog Hrvatskog državnog vodstva, a od 16. travnja ministar je pravosuđa u prvoj vladi NDH. Kao autor ekstremno drastičnih zakona o prijekim sudovima brzo je stekao glas najtvrđeg zagovornika političkog terora. Kanonik dr. Augustin Juretić tako kaže: “Najveći krvnički inicijator je Puk, za njime Budak, a izvršilac je Eugen Kvaternik.”
Pripreme za pokolj
8. svibnja 1941. dr. Puk je bio u Glini radi nekih tajnih dogovora, o kojima nema pouzdanih podataka. Sigurno je samo da je već u subotu 10. svibnja, vjerojatno u prolazu iz Blagaja za Zagreb, u Glini bio Ivica Šarić, Didin verzirani specijalist za takvu vrst akcija. Bio je najavljen u subotu ujutro telegramom iz Zagreba kojim je glinski Ustaški stan obavješten da im prema prethodnom dogovoru stiže “opunomoćenik iz Zagreba”. S uskim krugom lokalnog ustaškog vodstva Šarić je u uredu ravnatelja bolnice Vilima Klobučara održao sastanak s kojeg je ponešto “procurilo”, pa se približno može rekonstruirati. Bez mnogo rasprave odlučeno je da se sastavi popis svih glinskih Srba u dobi od 16 do 60 po kojem će se popisu vršiti hapšenja. Rasprava se razvukla tek kad je Ivica Šarić zatražio da se u toj listi izdvoje imena onih koje poslije uhićenja treba odmah ubiti jer su se u bivšoj državi isticali kao zatiratelji hrvatstva. Dr. Rebok uz podršku nekolicine prisutnih, zastupao je mišljenje da se o tome nebi, smjelo odlučivati bez suda. Na sastanku su najžustriji bili Nikica Vidaković, tabornik gradske ustaške organizacije i Josip Misson, lokalni trgovac. Njih su dvojica, nakon dugih natezanje oko sastavljanja liste za odstrel predložili da nikakve liste nema smisla jer ih treba poubijati sve, naprosto sve koji budu uhićeni. Ivica Šarić, u svojstvu opunomoćenika iz Zagreba, svesrdno je podržavao takvo mišljenje.
Početak hapšenja
U nedjelju 11. svibnja oko 5 sati poslijepodne iz Zagreba su u Glinu stigla dva autobusa s približno pedeset dobro naoružanih ustaša, većinom povratnika, pripadnika Poglavnikove tjelesne bojne, u maslinasto-žutim uniformama donesenima iz emigracije. Zaustavili su se kod stolara Mate Vidakovića, prvoga ustaškog gradonačelnika Gline, čija je kuća uoči rata i u prvim danima NDH bila glavno sastajalište glinskih ustaša. Neki od pridošlih “žutih” otišli su u lokalni Ustaški stan, smješten pored hotela “Kasina”, a neki su se pridružili domaćim ustašama u Muretićevoj gostionici. Pričalo se da su ti ustaški povratnici u gostionici međusobno znali izmijeniti i poneku rečenicu na talijanskom - možda da jedan drugome saopće kakvu povjerljivost, a možda tek da se naprave važni.
Navečer, 11. svibnja, čim se zgusnuo mrak, počela su hapšenja. Prema pripremljenom popisu jedan domaći ustaša predvodio je po dvojicu ustaških povratnika od kuće do kuće glinskih Srba. Ustaški povratnici grubo su upadali u stanove i odvodili sve muško starije od 16 godina. Uhićenicima se govorilo da ponesu što manje stvari, jer će odmah poslije saslušanja biti pušteni kućama. Većina je pristajala bez protesta i otpora; ljudi su bili uvjereni da im se ništa ne može dogoditi. Iz nekih kuća ipak se čuo plač, preklinjanje i zapomaganje ukućana.
Ulična rasvjeta bila je pogašena, Glina je bila u mraku. Ustaše su požurivali uhićenike, nastojeći da se sva hapšenja obave prije jutra. Pekaru Iliji Letiću nisu dali da se mirno obuče, morao je navući odijelo preko pidžame; protestirao je, u prepirci odbijao poći od kuće, pa je bio ubijen na kućnome pragu. Odmah su ubijeni i njegov sin, 16-godišnji Dušan, i šegrti Rade i Slavko koji su pokušali pomoći Iliji - i sve to pred očima Ilijine žene Marije, njihovih dviju kćeri i 7-godišnjeg sina Đorđa.
Sudac Stjepan Detoni, Hrvat, protestirao je kod ustaša koji su odvodili njegovog stanodavca dr. Gajića, Srbina, pa je zato i Detoni, zajedno s Gajićem, morao u zatvor. Do jutra svi su uhićenici ugurani u maleni zatvorski odjel u zgradi bivše žandarmerije. U tijesnim ćelijama, po uskim hodnici i malenom dvorištu, pod jakom ustaškom stražom, tavorili su zbijeni glinski Srbi – prema jednom izvještaju njih 373. S njima je bilo i nekoliko Hrvata kao što je bio električar Ante Šešerin – budući partizanski odbornik glinskog okruga, Miroslav Štimac i drugi – koji su protekle noći pokušali zaštiti svoje susjede i negodovali zbog njihova hapšenja. Nakon jutarnje prozivke ti su Hrvati puštani kućama, a svi su Srbi zadržani u zatvoru. Oko podneva smjeli su primiti hranu koja im je bila donesena iz njihovih domova, ali nikoga od svojih vidjeli nisu, nikakvi posjeti ni govori nisu bili dozvoljeni. Proveli su dan u mučnoj neizvjesnosti, sve više sluteći zlo.
Pokolj kod sela Prekope
Oko pola noći počeli su ih vezati, dvojicu po dvojicu, i ukrcavati na dva kamiona, po dvadesetak čvrsto vezanih uhićenika s nekoliko ustaških stražara na svaki kamion. Nakon kakvih pola sata kamioni bi se vraćali po novu grupu zatočenika.
Sve je to potanko ispričao Nikica Samardžija, snažni mladić, sportaš, jedini od svih tri stotine i više Srba koji je živ dočekao sljedeći dan. Vezanu i zbijeni na platformama kamiona, prekriveni ceradama zatočenici nisu znali kamo ih voze. Kad su ih ubrzo iskrcali na jednoj pohani, Nikica Samardžija je prepoznao obalu rijeke Gline pozadi sela Prekope oko 6 km udaljenu od grada. Ustaše su ih vodili prema velikoj i dugačkoj jami koju su seljaci iz okolnih hrvatskih sela morali iskopati i o tome šutjeti pod prijetnjom najstrože kazne, smrtne. Neki ipak nisu šutjeli, ni tada ni poslije; nisu šutjeli ni neki od mobiliziranih hrvatskih seljaka koji su cijelu noć sa 12. na 13. svibnja morali naokolo stražariti i zavjera šutnje nije se mogla održati.
Nad jamom su ubijali ustaški povratnici. K jami su zatočenike također dovodili ustaški povratnici, uz pomoć ponekog od domaćih ustaša. Ubijalo se uglavnom vatrenim oružjem. Petar Erent, seljak iz Prekope, i Joso Šešerin, mlinar iz Jukinca (brat već spomenutog Glinjanina Ante Šešerina), natjerani su da s većom grupom svojih suseljana ujutro 13. svibnja vapnom polijevaju i zemljom zatrpavaju jamu s leševima. Svjedočili su kako je Nikica Vidaković, ustaški tabornik, sin ustaškog gradonačelnika Mate Vidakovića, revolvera pucao u čelo onima koji su u jami ili kraj nje još davali znakove života.
Buntovni i fizički jaki Nikica Samardžija već je uvečer, 12. svibnja, u glinskome zatvoru bezuspješno nagovarao neke prijatelje da skupno navale na onih nekoliko ustaških stražara u dvorištu, da im otmu oružje i pokušaju pobjeći. Dok su ih po noći vozili kamionom, Nikica je osjetio da nije jako čvrsto vezan i, čim su iskrcani iz kamiona, uspio je neprimjetno osloboditi ruke. Kad mu je na putu prema jami iz naoružane pratnje prišao bliže domaći ustaša Maro Kihalić – Brko, snažni ga je Nikica zgrabio, spretnim zahvatom prebacio preko leđa i u dva-tri skoka, kroz mrklu tamu, bacio se u rijeku Glinu. Alarmirani ustaše odmah su počeli nasumce pucati u mrak. Snalažljivi Nikica u trenu je skinuo kaput, bacio ga daleko od sebe na sredinu rijeke i brzo ronio i plivao na suprotnu stranu. Vjerojatno je time zavarao trag. Ustaše su pucale po kaputu, a Nikica je već bio pod grmljem na drugoj obali, mo lakše ranjen u bedro. Zaštićen mrakom, dovukao se do nekog potoka i cijeli dan ostao skriven u šašu. Uvečer, 13. svibnja, došuljao se do nedalekih Majskih Poljana, gdje su ga u jednoj od poznatih mu kuća hrabri domaćini primili, utoplili, nahranili i pružili mu skrovište na nekoliko dana, dok se nije dovoljno oporavio da krene dalje.
Broj žrtava
U travnju 1941. u Glini je bilo između 450 i 500 Glinjana muškog spola i srpske nacionalnosti, u dobi od 16 do 60 godina. U noći sa 12. na 13. svibnja ubijeni su svi, doslovce svi, koji su prethodne noći bili zatečeni u svojim kućama u Glini, izuzev Nikice Samardžije, koji
je pobjegao sa stratišta. lpak, barem tridesetak glinskih Srba preživjelo je tu noć jer su bili na vrijeme upozoreni i nekamo se sklonili ill su pobjegli i dobro se sakrili kad su ustaške patrole lupale na vratima i stvarale buku po ulici. Popis Srba Gline i okolice pobijenih u proljeće 1941. objavljen u Ljetopisu Prosvjete sadrži 391 imena i prezimena, nadopunjen nekim osnovnim podacima o gotovo svakoj žrtvi.
Stepinčevo pismo Paveliću
U srijedu, 14. svibnja, glinski župnik Franjo Žužek hitnom je porukom obavijestio nadbiskupa Stepinca o masovnom ubojstvu koje se prije dvije noći desilo u njegovoj župi. A prema Sjećanima dr. Reboka poruku Stepincu je poslao on. Glinski zločin je bio prvi zbog kojeg se odlučio pismom požaliti osobno poglavniku Paveliću. Istoga dana, 14 . svibnja, Pavelić je na stolu imao nadbiskupovo pismo:
Ovaj čas primio sam vijest, da su ustaše u Glini postrijeljali bez suda i istrage 260 Srba. Ja znam, da su Srbi počinili teških zločina u našoj domovini u ovih dvadeset godina vladanja. Ali smatram ipak svojom biskupskom dužnošću, da podignem glas i kaže, da ovo po katoličkom moralu nije dozvoljeno, pa Vas molim, da poduzmete najhitnije mjere, na cijelom teritoriju Nezavisne Države Hrvatske, da se ne ubije nijedan Srbin, ako mu se ne dokaže krivnja radi koje je zaslužio smrt. Inače mi ne možemo računati na blagoslov neba, bez kojeg moramo propasti. Nadam se da mi nećete zamjeriti ovu otvorenu riječ. Sa odličnim štovanjem.
Iako je to bio dopis upućen direktno vrhu režima, za njega javnost nije znala.
Posjeta doglavnika Mile Budaka Glini
Mirko Puk je u subotu 28. lipnja 1941. posjetio Glinu u pratnji Doglavnika dr. Mile Budaka, ministra nastave u Vladi NDH. O tome su pisale Hrvatske novine - “Gospoda ministri
prisustvovali su u nedelju sv. Misi u 9 sati, a poslije su se zadržali pred crkvom u nevezanom i srdačnom razgovoru sa građanima Gline.” Potom se probrano društvo okupilo kod tasta dr. Puka, o čemu je memoarski zapis ostavio dr. Juraj Rebok. U opuštenoj atmosferi, koja se odvijala u znaku silnih uspjeha njemačke vojske u prvom tjednu nakon napada na Sovjetski Savez, razgovaralo se i o metodama rješavanja “srpskog pitanja” u NDH.
Tako je dr. Rebok, navodno, u maloj polemici s dr. Budakom rekao da se “nigdje na svijetu nije riješilo pitanja manjina klanjem”, pa je naveo primjer neke Srpkinje koja ga je neki dan u ordinaciji pitala: “Što se misli s nama i što se traži od nas, g. doktore? Da prijeđemo na katolicizam? Mi ćemo preći. Ja, istina, neću biti ne znam kakova Hrvatica, ali moj sin može biti dobar Hrvat.” Impliciranom sugestijom dr. Budak očito nije bio zadovoljan:
“Ne znam da li ćemo imati vremena. Ja sam ipak najsigurniji kad su oni pod zemljom”.
Uvod u još svirepiji zločin
Ničim izazvani teški zločin nad glinskim Srbima dugotrajno je traumatizirao Glinu, tim više jer se poslije nepuna tri mjeseca ponovio na način još svirepiji: više stotina iz okolice Vrginmosta i Topuskog dovabljeno je u pravoslavnu crkvu u Glini, obmanuti da će tu bili konvertirani na katoličanstvo, a onda su svi osim jednog poubijani, uglavnom hladnim oružjem.
Izvori:
Slavko Goldstein - 1941. : Godina koja se vraća
Igor Mrkalj - Slovenac među Hrvatima i Srbima: Franc Žužek, župnik u Glini, 1927. - 1955.
