31.05.1941
„Dne 31. svibnja odpremljeno je 165 židovskih omladinaca, glasom priloženog popisa, na djačku radnu službu u logor Danica Koprivnica. Sva su djeca otišla sa veseljem, jer su saznala da će raditi i da će se nakon 8 tjedana vratiti kući.
Radi toga obskrbila su se djeca samo sa ljetnim i najpotrebitnijim stvarima. Nakon 8 tjedana logorovanja u Koprivnici nadala su se djeca, da će se vratiti kući, te da će ih drugi zamijeniti, ali umjesto kući odpremljena su u logor Jadovno na Velebitu: iz Jadovna na otok Pag i sada se nalaze u logoru kod Jasenovca...
Zima je pred vratima, a ta djeca nisu ni za hladnije vrijeme obskrbljena, a kamo li za zimu. Stvari, koje su sa sobom ponijela, sigurno su već poderane, budući da se već četvrti mjesec nalaze na radu, a naknadno nismo njima ništa mogli poslati...“
Gore citirani tekst pismo je grupe roditelja mladih zagrebačkih Židova, a nastalo je krajem 1941. godine, najvjerojatnije u rujnu. Priča o "akciji Stadion", odnosno akciji Stadion I kako se ona naziva kasnije, usko je vezana upravo uz ovo pismo, stoga stavimo stvari u kontekst te akcije.
Priča o akciji Stadion I počinje 23. 5. 1941. godine, kada ustaško glasilo Hrvatski narod najavljuje svečanu smotru srednjoškolaca, a tom su prigodom organizaciju Narodne zaštite pod svoje trebale preuzeti zračne snage tzv. NDH. Ono što ustaše pak nisu znali niti su toga bili svjesni, jest činjenica da je Narodna zaštita vrvjela skojevcima i simpatizerima i da ih čeka žestoki otpor. Akcija je izvedena pod komandom Antenora Jelčića - Ante, Gvozdena Budaka, Štefa Mlinarića, Kreše Rakića, Stjepana Miletića, Miće Broznina i Radovana Belića - Brace. Odbijanje zagrebačke omladine da se toga dana u Maksimiru razdvoji po linijama etničkih podjela ustašama je jasno dalo do znanja da mogu računati na veoma snažan otpor od strane zagrebačke omladine, što je za posljedicu imalo još jedno u nizu jačanja represivnih mjera prema svekolikom pučanstvu Zagreba. Naime, još 24. 5. 1941. godine objavljuje se zakon o izvanrednim narodnim sudovima, samo jedan u nizu zakona koji označavaju legalizaciju otvorenog terora.
Upravo zato, između ostaloga, iz Zagreba je u tri vagona 31. 5. 1941. krenuo transport 165 zagrebačkih Židova u dobi od 17 do 25 godina. Njihovim je roditeljima rečeno da djeca idu na rad u trajanju od 8 tjedana. No sudbina tih 165 mladih Židova već je bila zapečaćena od trenutka kada su ušli u vagone. Nekoliko mjeseci kasnije, u trenutku kada ova grupa zabrinutih roditelja piše svoje pismo s molbom da im se djecu vrati, te da „za besprijekorno vladanje (naše) djece... [jamčimo] solidarno kao njihovi roditelji svojim životima“ i kada uvjeravaju ustaške vlasti da su „svi ti dječaci odgojeni za cijelo vrijeme školovanja u hrvatskom duhu, te su dušom i tijelom osjećali sa Hrvatima,“ nisu imali pojma da njihove djece vjerojatno više niti nema. Ove se ljude na nekoliko mjesta spominje i u dokumentima UNS-a (Ustaške nadzorne službe, političke policije tzv. NDH), gdje se prilikom svakog premještanja iz logora u logor smanjuje njihov broj. Tako recimo već samo nekoliko tjedana kasnije izvještaj UNS-a spominje njih 162 prilikom prebrojavanja u zloglasnom logoru „Danica“. Zatim, prilikom premještanja u Jadovno spominju 161 osobu, a do premještaja u Jasenovac već im se gubi svaki trag.
U međuvremenu roditelji nisu odustali od svoje djece te se pokušavaju izboriti za elementarne informacije. I dalje nisu znali u kakvim uvjetima oni žive, no iz ustaških dokumenata doznajemo da su bili smješteni u barakama zajedno s političkim protivnicima režima. Povjerenik židovske općine u Zagrebu dolazi u logor s posebnom propusnicom te uskoro započinje prepiska kojom roditelji mole za neke osnovne stvari.
Tek 11. 6. 1941. godine ustaše odobravaju njih 6, i to isključivo pod uvjetom da sve troškove pokriva općina:1. Preseljenje logora za omladince u uljanu;
2. Uspostavu samostalne kuhinje i uzdržavanje iste o vlastitom trošku;
3. Otvaranje ureda židovske bogoštovne općine u Koprivnici;
4. Izdavanje trajne propusnice za logor predstavnicima židovske bogoštovne općine Reichu Milanu, dr. Hirschleru te Žakiu Rosenbergeru, uvijek samo po jednome;
5. Uvođenje telefona za potrebe bogoštovne općine (uz izričitu napomenu da telefon mora biti pod prismotrom ustaškog redarstva 0-24);
6. Izdavanje propusnice za Zagreb najviše jednom u 14 dana jednom od predstavnika iz točke 4.
Za kraj je navedeno kako se „sve ove odredbe izdaju iz hitnih sanitarnih razloga jer postoji bojazan izbijanja epidemičkih bolesti.“ A da je tih bolesti po svakom od preko 50 ustaških logora osnivanih od prvih dana njihove vladavine terora bilo, već znamo.
Navedenih šest ustupaka napravljeni su isključivo zato jer ustašama nisu predstavljali apsolutno ništa osim toga da će sve preostale omladince od tog trenutka pa nadalje financirati njihovi roditelji i općina. Njihovi su se uvjeti života tek malo promijenili, ali rezultat će na kraju ostati isti.
Nije poznato i nikada neće ni biti jesu li uopće i koliko je tih mladih ljudi preživjelo ustaški teror i doživjelo kraj rata. Ova priča, barem prema dosadašnjim istraživanjima, završava u rujnu, u vrijeme kada su ustaše već do grla ogrezli u krv i zločin i kada jednim masnim crvenim žigom „ODBIJENO“ zatiru i zadnji tračak nade ovih roditelja da će ikada više vidjeti svoju djecu.
Autor: Vladimir Živčić
PREŽIVJELA DVOJICA od 165
Dvojica od 165 omladinaca preživjela su ustaške logore. Aleksandar Blivajs i Božo Švarc. S obzriom da njihove impresivne karijere donosimo njihove cjelokupne biografije:
Saša Blühweiss (Aleksandar Blivajs) (Zagreb, 6. IV. 1922 -Zagreb, 17. XII. 1993). Završio je gimnaziju u Zagrebu, gdje se 1940. upisao na Medicinski fakultet. Po uspostavi NDH izbačen je s fakulteta i bio primoran preuzeti židovski znak. Iako je upisan u Kartoteku Židovskoga znaka, čini se da znak nije preuzeo. U svibnju 1941. uhićenje u skupini židovskih omladinaca (akcija »Stadion«) i pušten, no u lipnju je deportiran u Gospić i Jadovno, iz kojega ga je izvukao ustaški poručnik Janko (Ivica) Mihalović, njegov školski kolega, te s deset židovskih zatočenika prebacio u Gospić na poslove oko čišćenja ulica. Dok je radio kao čistač, sreo ga je ustaški pukovnik Juraj (Juco) Rukavina, poznanik njegova oca, te ga prebacio u Zagreb s Božom Švarcom. Prijavio se financijskoj policiji i bio uhićen zbog krijumčarenja te je do 1943. služio zatvorsku kaznu, čime je izbjegao daljnje deportacije. Zatraživši po ocu talijansko državljanstvo, bio je odveden u Hrvatsko primorje i interniran u logor u Kraljevici i potom u Kampor na Rabu. Nako kapitulacije Italije u rujnu 1943, priključio se partizanima kao borac Židovskoga rapskoga bataljona i referent saniteta bataljuna 13, 35. i 43. divizije. Kraj II. svj. rata je dočekao u činu poručnika JNA; iste god. odlikovan je Ordenom zasluga za narod III. reda. U zimu 1945. bio je zajedno s dvjestotinjak ostalih studenata upućen na studij medicine na vojnomedicinsku akademiju u Sankt Peterburg, koju je završio o. 1950. te ostao u sovjetskoj vojsci. God. 1955. bio je nazočan pri eksploziji prve sovjetske termonuklearne bombe. U Zagreb se vratio kao major Crvene armije tek 1957. nakon normalizacije odnosa između FNRJ i SSSR. Radio je u Klinici za ženske bolesti i porode (Petrova bolnica), gdje je od 1960. specijalizirao ginekologiju i od 1964. kao liječnik specijalist i asistent na Medicinskom fakultetu radio do umirovljenja 1977.
Božo Švarc (Schwarz), (Zagreb, 6. IX. 1920 -Beograd, 4. V. 2007). Otac mu je bio vlasnik trgovine elektrotehničkih potrepština »Schwarz i drug« u Preradovićevoj ul. u Zagrebu. Osnovnu židovsku školu i gimnaziju završio je u Zagrebu, gdje je počeo studirati na Tehničkom fakultetu, odjel elektrotehnike. Bio je član SKOJ od 1939, a potom kandidat za člana KPJ. Aktivno se bavio sportom 1930-ih kao član Makabija, skijaš i lakoatletičar (skok u vis). Također je bio član Hašomer Hacaira. Po uspostavi NDH uhićen je 27. V. 1941. s drugih 165 židovskih omladinaca i otpremljen u logor Danica, otamo u Gospić i Jadovno, odakle je vraćen u Gospić, potom preko logora u Jastrebarskom u kolovozu 1941. u logor Jasenovac. U prosincu 1941. prebačen je u logor Stara Gradiška, a potom u selo Obradovce kraj Feričanaca, odakle je uspio pobjeći 12. IX. 1942. i priključiti se partizanima kao borac u banijskoj četi, vodni delegat u 1. kalničkom odredu, komesar bataljona 17. brigade 28. divizije i komesar srp. brigade KNOJ u činu majora. Nakon rata ostao je u aktivnoj službi u JNA u Beogradu do umirovljenja 1980. u činu pukovnika. Posljednje radno mjesto bilo mu je načelnik arhiva Vojnoistorijskoga instituta u Beogradu. Suosnivač je sportskoga društva »Partizan« 1945. i poslije nekih klubova unutar društva, dugogodišnji član predsjedništva društva, dugogodišnji predsj. više Partizanovih klubova (hokejaškoga i plivačkoga). Dobitnik je Spomenice 194.1.
