Nedjelja 19.5.2024.

Savske žrtve u Sisku i Sunji

U kasno popodne 5. maja 1945. godine, vojnici 20. srpske brigade Jugoslovenske armije ušli su u glavni bolnički kompleks u Sisku, koji se nalazi s druge strane obale Kupe u odnosu na centar grada. Do tog trenutka, većina ustaških jedinica se već povlačila prema Zagrebu, tako da je jedino što je stajalo na putu potpunom preuzimanju grada od strane partizana bio stari most koji su ustaše minirale, zatim nekoliko bunkera koji su čuvali prelaz preko rijeke, kao i mitraljesko gnijezdo koje se nalazilo na obližnjem crkvenom tornju.

Tokom brzog napredovanja kroz predgrađa Siska ranije tog dana, partizanske jedinice su održavale redovni kontakt s bolničkim osobljem, od kojeg su mnogi bili uključeni u partizansku ilegalu tokom rata. Toga jutra, kurir je poslat iz bolnice s porukom da ustaše vrše zvjerstva u gradu. Poruka je prenosila kako se prethodne noći dogodio masakr na obali rijeke Save. Među žrtvama su bili zatvorenici zatočeni u zgradi tvornice stakla i stanovnici koje su ustaše zarobile prethodnih dana.

Ivo Pedišić, doktor u bolnici, kasnije se prisjećao kako su se glasine o masakru širile tokom dana, a da su odmah po dolasku partizana uplašeni rođaci osoba za koje se znalo da su zarobljene od strane ustaša pristizali u bolnicu u potrazi za informacijama o njihovim voljenima.

Najveći strahovi familije potvrđeni su narednog dana jezivim otkrićem na obali Save. U blizini nekadašnje tvornice stakla, na desetine mrtvih tijela plutalo je u plitkoj vodi i bilo nagomilano duž̌ blatnjave obale. Vlasti su organizirale izvlačenje leševa. Tijela su prenijeta na suhu zemlju, očišćena i poredana uz obalu radi identifikacije.

Identifikacija Savskih žrtava
(HR-HDA-1422, Z-177 i Z-193)

Pregled posmrtnih ostataka žrtava ukazao je da su ubijene hladnim oružjem. Preminule su od ubodnih rana u predjelu vrata ili zatiljka, ili od fraktura lubanje načinjenih sjekirom, maljem ili sličnim tupim predmetom. Pojedina tijela su pronađena s rukama vezanim iza leđa ili s tegovima vezanim za okove kako bi se spriječilo da žrtve pobjegnu za vrijeme kratkog hoda do gubilišta, ili pak kako bi se osiguralo da tijela potonu na dno rijeke. Među žrtvama je bio znatan broj žena, a neka tijela su izgledala kao da je riječ o muškim adolescentima. Također, nekoliko tijela je bilo odjeveno u uniformu domobrana. Kao što je bio običaj u to vrijeme, izvlačenje tijela bilo je javni događaj. Promatrali su ga zainteresirani stanovnici, uključujući djecu, kao i ožalošćena rodbina žrtava, od kojih su neki neutješno plakali kada su među leševima prepoznali članove svoje familije. Prema prvim medijskim izvještajima o tom događaju, izvučena tijela su ostavljena na obali Save nekoliko dana, kako bi se proširila vijest o masakru i kako bi se rođacima ostavilo dovoljno vremena da doputuju iz okolnih sela i identificiraju stradale. Na kraju, tijela su stavljena u kovčege i transportirana na glavno gradsko groblje u Viktorovcu, gdje su sahranjena u masovnoj grobnici 12. maja 1945.

Pogreb žrtava u Sisku
(HR-HDA-1422, Z-316 i Z-307)

Priča o masakrima na Savi

Većina ubijenih na obali Save 4. maja 1945. bila je uhapšena u velikoj policijskoj operaciji, provođenoj četiri noći zaredom između 12. i 16. aprila 1945. Za mnoge građane Siska, ta hapšenja, posljednja tih razmjera koja će biti sprovedena u gradu, vjerojatno su izgledala kao još jedna akcija policije protiv komunističke ilegalne mreže u gradu. No, ipak, te racije su se razlikovale od prethodnih u nekoliko važnih aspekata. Prije svega, one ovog puta nisu bile ni pažljivo isplanirane ni zasnovane na nalazima obavještajnog rada. Također, nije ih organizirao ozloglašeni šef policije u Sisku, Ferdinand Škarek. Još važnije, motivi za te racije bili su manje očigledni. U proljeće 1945. bilo je malo prijetnje za ustašku vlast unutar grada. Prethodne policijske operacije su praktično ugušile sve forme organiziranog otpora u Sisku. Mnogo veće brige, koje nikakva hapšenja nisu mogla da riješe, predstavljale su uništena gradska infrastruktura, stradala u savezničkim bombardiranjima, nezaustavljivo napredovanje Jugoslavenske armije, te sve izgledniji poraz ustaške države.

Krajem ožujka 1945, u posljednjoj velikoj reorganizaciji Hrvatske vojske, Vjekoslav Maks Luburić postavljen je za komandanta Drugog zbora Hrvatskih oružanih snaga. Pod njegovom komandom bila je 18. hrvatska jurišna divizija, koja je smještena u Sisku. Ta divizija bila je sastavljena mahom od pripadnika Ustaškog obrambenog zdruga, koji su prethodno bili uključeni u osiguravanje ustaških koncentracijski logora. U proljeće 1945. oni su bili preraspoređeni na regularne borbene zadatke uslijed nedostatka ljudstva To znači da su se početkom travnja 1945. godine u Sisku našle najgore ustaške ubojice odgovorne za neka od najgorih zvjerstava protiv civila. Dolazak “Luburićevih ustaša” – koje su mještani nazivali i “crne ustaše” – izazvao je strah među civilnom populacijom u Sisku, dok je njihova arogancija, oholost i sklonost ka nasilju produbila postojeće rivalstvo i nepovjerenje između različitih vojnih formacija, a naročito između ustaša i domobrana.

Točan broj građana Siska i okolnih sela koji su uhapšeni tijekom četiri travanjske noći nepoznat je, ali, prema svjedočenjima preživjelih, pretpostavlja se da ih je bilo oko 100. Od tog broja polovinu su predstavljali Srbi, koji su bili mete hapšenja isključivo zbog svoje nacionalne pripadnosti. Među njima je bilo nekoliko bračnih parova, roditelja s odraslom djecom, braće i sestara, a natpolovično su u pitanju bile žene. Također je uhapšeno i sedam Židova koji su izbjegli prethodne deportacije vjerojatno zato što su bili oženjeni “arijevkama”. Ostali su bili Hrvati, od kojih je možda nekolicina bila povezana s partizanima. Većina je uhapšena jer su bili poznanici, kolege ili članovi porodica pojedinaca koje je policija hapsila i ispitivala u prošlosti, uključujući i racije u ljeto 1944. Među Hrvatima je bilo željezničara i poštanskih službenika, ali i nekoliko domobrana, najviše mornaričkih oficira. Tijekom ispitivanja, pred zatvorenike nisu iznijeti nikakvi inkriminirajući dokazi niti su bili povezivani s konkretnim događajima, kao što su akti sabotaže, koji bi mogli biti uzroci hapšenja. Umjesto toga, zatvorenici su ispitivani uopće o vezama s partizanima i ohrabrivani su da inkriminiraju jedan drugog, što su neki od njih, uslijed mučenja, i učinili. Uhapšenim domobranima, koji su ispitivani odvojeno, postavljana su jednako neodređena ili zastarjela pitanja o osujećenoj pobuni u kasarni u Sisku tri mjeseca ranije ili o navodnoj sabotaži radio-aparata u domobranskim jedinicama.

Sisačke racije su očigledno imale neznatnu vojnu ili obavještajnu vrijednost. Umjesto toga, one su se uklapale u smrtonosni obrazac koji su Luburić i njegovi ljudi uspostavili na drugim mjestima prethodnih tjedana i mjeseci. Kako su se povlačili iz jednog grada ili regije u drugi, iza sebe bi ostavljali tragove terora i razaranja. Organizirali su osvetničke kaznene pohode na ideološke neprijatelje i druge “nepoćudne elemente”, kao i na osumnjičene dezertere ili pobunjenike iz redova domobrana. Masovna hapšenja organizirana su u Sarajevu krajem marta, a kasnije su sprovedena i u Zagrebu i na drugim mjestima. Sredinom travnja, na red je došao Sisak.

Zatvorenici su iz Siska odvedeni u zgradu Sokolane koja je poslužila kao logor dok ne budu dalje prebačeni do logora Jasenovac. Čuvari u Sokolani su prema zatvorenicima postupali okrutno, podvrgavajući ih uvredama, prijetnjama i batinanjima. Opet su počinitelji bili luburićevci koji su kontrolirali Sunju, od kojih su mnogi bili pripadnici Prvog ustaškog obrambenog zdruga. Prema nekoliko Židova koji su se nalazili među zatočenicima postupalo se naročito nasilno i ponižavajuće. Kad su ustaše u Sunji nezadovoljne sa stalno rastućim brojem zatvorenika shvatile da nema ništa od transfera u Jasenovac, 18. travnja su donijeli odluku da drastično smanje broj zatvorenika u Sokolani. Razdvojili su Srbe i Židove od Hrvata i rekli im da će ih odvesti do željezničke stanice odakle će biti transportirani u drugo mjesto. No umjesto na stanicu odvedeni su do Save u ranim jutarnjim satima. Na osamljenom mjestu između sela Gradusa Posavska i Gornja Letina ustaše su likvidirale zatvorenike udarcima sjekire u potiljak i noževima, prije nego što bi gurnule njihova tijela niz obalu rijeke. Danica Cvijanović je bila jedina preživjela svjedokinja tog zločina. Bila je jedna od nekoliko osoba u transportu koje nisu bile vezane za drugog zatvorenika i nekako je uspjela da odveže ruke. Ustaša ju je odvukao do ivice rijeke, ali se ona u posljednjem trenutku izmakla, tako izbjegla zamahnutu sjekiru i skočila u vodu. Oštrica joj je okrznula potiljak, ali uspjela je da otpliva preko Save na drugu obalu odakle je, uz pomoć lokalnih seljaka, pobjegla na oslobođenu teritoriju.

Napravljen je poimenični popis 47 žrtava masakra kod Graduse Posavske:


Nakon zločina u Gradusi, ustaše su nastavile s nasilnim i uglavnom besmislenim ispitivanjima preostalih zatvorenika u Sunji. Pored toga što su prebijane tijekom ispitivanja, zatočenice su bile podvrgnute seksualnom zlostavljanju i nasilju. Za razliku od muškaraca, ženama je naređivano da se svuku tijekom saslušanja, uz više dokumentiranih slučajeva silovanja ili pokušaja silovanja. Dan nakon pogubljenja Srba i Židova, Luburić je posjetio Sokolanu. Prolazio je kroz Sunju na putu ka Jasenovcu, kamo je upućen kako bi organizirao likvidaciju logora. Razgovarao je sa zatvorenicima, domobranskim časnicima obećao da će ih prestati batinati a nakon njegova posjeta oslobođena je skupina "kuglaša" članova kuglačkog kluba iz Siska. No tokom narednih tjedana novi zatvorenici su dovoženi u Sokolanu.

Kad su se približile žestoke borbe ustaške jedinice u Sunji su započele povlačenje. Izgladnjelim i iscrpljenim zatvorenicima je 1. maja saopćeno da pješke idu za Sisak. Zatvorenici su natjerani da hodaju čitav dan bez hrane i vode, vezani jedni za druge u grupama od po četvero. Oni koji su se mučili da održe korak za ostalima prebijani su i zlostavljani. Po dolasku u Sisak oko ponoći, zatvorenici su odvedeni u zgradu poznatu kao Staklana, nekadašnju tvornicu stakla. Tijekom većeg dijela rata, u zgradi se nalazio tranzitni logor, uglavnom za civile upućene na prinudni rad u Njemačku. Logor je zatvoren početkom 1945. godine, kada je zgrada pretvorena u ustašku kasarnu. O životu zatvorenika u Staklani u naredna tri dana prije masakra postoji malo informacija, samo to da su bili nagurani u jednu malu i usku prostoriju sa zapečaćenim prozorima i ventilacijskim otvorima i da su tu držani bez mnogo hrane i vode. I u danima prije masakra, novi zatvorenici su dovođeni, među njima lokalni Srbi, ali i petorica domobrana, pripadnika protuavionske baterije.

Kasno popodne 4. maja, kada je partizanska artiljerija već bila u neposrednoj blizini, ustaše su počele s likvidacijom zatvora u Sisku. U sumrak je oko 25 ustaških vojnika formiralo polukrug oko ulaza u Staklanu. Zatvorenici su sprovedeni u dvorište, gdje su im ruke vezane iza leđa. Potom su natjerani da hodaju u malim grupama oko 400 metara do obale Save. Posljednji hod žrtava do gubilišta promatrali su iz kuće udaljene nekoliko stotina metara dvojica mještana, Anton Hrvojević i Nikola Ličina, koji su svjedočili kako je jedan od zatvorenika, kasnije identificiran kao Vladimir Jelašin, uspio da se otrgne i pobjegne preko otvorenog terena. Ustaše su ispalile nekoliko metaka u njegovom pravcu, ali su ga promašile. Potom su zatvorenike sproveli do obale, gdje su ih, u reprizi scene iz Graduse od nekoliko tjedana ranije, pogubili i bacili njihova tijela niz obalu.

Savske žrtve kod Siska, jedna od 160 sačuvanih fotografija.

Procjenjuje se da je broj žrtava bio između 60 i 80. Identificirana su imena 24 žrtve, postoji još popis dodatne 33 žrtve koje su napravili istraživači ratnih zločina u ljeto 1945. u Sisku:

Zahvaljujemo Jovanu Byfordu iz Open University, Milton Keynes, UK na istraživačkom radu i znanstvenom članku „Spasavanje savskih žrtava od zaborava i negiranja: istorija i sećanje na poslednje ustaške zločine u Sisku“ koji je izdan u časopisu Tragovi Vol. 6 No. 2, 2023.

Sve koji žele saznati više o ovom zločinu pozivamo da pročitaju cjelokupni članak na linku:
https://hrcak.srce.hr/file/449156