25.06.1944 - 27.06.1944
Prvi kongres kulturnih radnika Hrvatske održan je u Topuskom od 25. do 27. lipnja 1944. godine. Kongres je predstavljao kulminaciju angažmana humanističke, intelektualne i kulturno umjetničke elite u Hrvatskoj koja je podržala antifašistički pokret otpora.
Bio je to jedinstven događaj u porobljenoj Europi, događaj bez presedana kada su se zajedno našli znanstvenici, profesori, pisci, pjesnici, kompozitori, glumci, režiseri, a uz njih i amateri. U počasno predsjedništvo su imenovani maršali, državni predsjednici, pisci, generali, književnici, učenjaci, kipari (između ostalih Staljin, Churchill, Roosevelt, Tito, Nazor, Eduard Beneš, Josip Vidmar, Koča Popović, Aleksej Tolstoj, H. G. Welles, Thomas Mann, Vanda Vasiljevska, Božidar Maslarić, Zdenek Nejedly, Louis Adamič, Todor Pavlov, Artur Toscanini, Antun Augustinčić).
U pozivu za kongres Vladimir Nazor je zapisao:
„I taj zov dolazi iz šume, iz te naše pouzdane i čudotvorne partizanske šume, dok je narodni ustanak još u jeku, oslobodilačka borba još nedokončana“.
Na kongresu su održani referati o književnosti, kazalištu, glazbi, likovnoj umjetnosti, znanosti i arhitekturi. Pojedini su tekstovi referata bili krajnje pojednostavljeni, ali treba respektirati činjenicu da su nastali u prirodi, pisani direktno iz glave, bez enciklopedija, leksikona, priručnika. U sadržaju Kongresa aktivno su sudjelovali i likovni umjetnici, a sva su izlaganja zabilježena u brošuri “Prvi kongres kulturnih radnika Hrvatske”, 25.- 27. lipnja 1944. izdanje “Vjesnika” jedinstvene narodno-oslobodilačke fronte Hrvatske. Na popratnoj izložbi u Topuskom radove je izložilo 13 umjetnika.
Koautorica knjige o Prvom kongresu kulturnih radnika Hrvatske Vlatka Filipčić Maligec objasnila je kako je kongres pripreman: "Kongres je dugo pripreman i trebao se održati ranije. Međutim, zbog vojne situacije morao se pomicati. Pripreme su vođene u ratnim uvjetima, ljudi su trebali prvenstveno za oružanu borbu i problem je bio sam njihov dolazak iz raznih krajeva Hrvatske. Nastojalo se zadovoljiti i kriterij teritorijalne zastupljenosti. Glavnu ulogu u pripremama imao je Kulturno-umjetnički odsjek Propagandnog odjela ZAVNOH-a, a pojedini segmenti dani su u zadatak raznim grupacijama. Najviše posla je bilo baš u umjetničkom dijelu jer je on zahtijevao tehnička sredstva i pomagala, koja je bilo teško nabaviti. Radilo se o takvim elementarnim stvarima kao što je bila nestašica papira. A poseban problem su bili klaviri, koje je trebalo odnekud dopremiti. Postojale su posebne upute kako treba izgledati svečana dvorana na svim takvim događanjima, koje bi se parole i pjesme trebale izvoditi. Šapirografirane upute išle su narodnooslobodilačkim odborima. Mislilo se na trajanje događaja, da treba biti i zabavnijeg materijala."
"Neki od muzičkih sudionika kasnije su napravili svjetske karijere u suvremenoj glazbi, npr. Natko Devčić. Na kongresu je sam za klavirom izveo prvi put svoju kompoziciju ‘Roblje ide; Slika iz logora’, a otpjevana je i njegova ‘Mitraljeza’ na stihove Vladimira Nazora. Prisutni muzičari davali su prijedloge što da se izvodi, razmišljalo se i o tome da se u program uključe djela svih saveznika. No najveća je želja bila pokazati produkciju nastalu u samom NOB-u. U zajedničkom nastupu Centralne kazališne družine i kazališne družine August Cesarec izvedena je zborna recitacija Milana Apiha ‘Dolazi Crvena armija’."
Autor knjige "Kultura hrvatskog antifašizma" Drago Roksandić o sudionicima kongresa kaže:
"Kongresa ne bi ni bilo da partizansku Hrvatsku nisu stvarali i partizani-kulturni radnici, a nerijetko i umjetnici te mnogobojni partizani koji su kroz iskustvo Narodnooslobodilačkoga rata postajali svjesni njegove kulturne dimanzije. Svi su oni na različite načine ulazili u Narodnooslobodilački pokret i svi su oni - neovisno o imperativima partizanske discipline - mijenjali svoje svjetonazore i aspiracije te im davali kulturno artikulirane forme. Do lipnja 1944. godine u partizanskom pokretu uvelike su se već bili okupili akteri hrvatske umjetnosti i kulture prije 1941. godine, iako su mnogi poginuli već na početku rata (npr. Kerestinec 1941.), a neki su se bili već i prije rata distancirali od onih koji će podizati ustanak (M. Krleža u 'sukobu na književnoj ljevici', 1928-1952). Partizanskom pokretu su, pak, pristupili i oni koji nikada ranije nisu bili ljevičari (V. Nazor, I. Goran Kovačić), a mnogi su tek ratujući postajali i 'ljudi od pera'"."
