Petak 2.12.2022.

Poginula partizanka Biserka Bukić

Priča o ljubavnicima Slobodanu Macuri i Biserki Bukić koji su izgubili svoje mlade živote za vrijeme 4. i 5. neprijateljske ofenzive

Nakon priče o posljednjoj borbi partizana i ljubavnika MIlice i Turka slučajno smo saznali za još jednu tragične ljubavnu priču iz Narodnooslobodičake borbe. Radi se o skojevki Biserki Bukić i narodnom heroju Slobodanu Macuri, borcima legendarne 2. dalmatinske brigade. U Šibeniku je uspomena na Biserku živjela do 90-tih godina kao ime dječijeg vrtića u Varoši, Macura je nekoć imao bistu na šibenskoj rivi no i dalje živi uspomena na njega u kvartu Plišac u kojem ulica još nosi ime narodnog heroja Slobodana Macure.

Jedinu fotografiju Biserke Bukić koju imamo prikazuje je kao ranjenicu za vrijeme Bitke na Sutjesci. Poznati partizanski fotograf Žorž Skrigin zabilježio je trenutak susreta Dese Koštan i Biserke Bukić susreta nekoliko sati pred Biserkinu smrt. Susret dvije djevojke iz istog kraja u nezamislivom paklu.

Na fotografiji vidimo susret Šibenčanki u najtežim danima bitke, 5. lipnja 1943. U sredini stoji sagnuta Desa Koštan, borac 15. majevičke brigade, rođena 1919. u Šibeniku. Preživjela je rat. Desa je u partizane otišla 1941. Prvo je bila borac Sjevernodalmatinskog odreda, potom 2. dalmatinske brigade odakle je ožujka 1943. premještena na partijsku dužnost u 15. majevičku brigadu.

Desa drži za ruku Biserku Bukić, koja leži na nosilima. Biserka je rođena u Šibeniku 1922. gdje je radila kao službenica. Bila je napredna omladinka i prije rata, pošto je bila i dobar daktilograf, pisala sve izvještaje Kotarskog komiteta koji su slati Oblasnom komitetu za Dalmaciju. Od 1941. godine aktivno i organizirano djeluje za NOP. U partizane je otišla u prvoj polovici 1942., prvo u Sjevemodalmatinski partizanski odred. Od formiranja 2. dalmatinske brigade nalazi se u njenom sastavu, prvo kao bolničarka, a potom kao sekretar štaba brigade. Ranjena je na Donjim Barama, od njemačke granate. Poginula je kao rukovodilac SKOJ-a u 1. bataljonu, 5. lipnja 1943. godine, Umrla je istog dana kada je nastala fotografija.

Ljubo Vučković, koji je bio svjedokom njenog ranjavanja i pogibije ovako se prisjeća tih trenutaka:

Bio sam prisutan kada su je previjali.
Tada nije jecala, čak nije ni jauknula. Neprekidno je govorila da će biti potrebno duže vrijeme da joj rana zaraste.
Prebacili smo je s položaja u Suhu, u bolnicu, u dolini Sutjeske, gdje je poslije nekoliko dana, u strahovitim mukama izdahnula.

U knjizi "Dalmatinski proleteri : Druga dalmatinska proleterska narodnooslobodilačka udarna brigada" Ljubo Vučković nas upoznaje s ljubavnim parom: narodim herojom Slobodanu Macuri i skojevkom Biserkom Bukić.

Narodni heroj Slobodan Macura Bondo rođen je 1918. u Zadru, osnovnu školu i gimnaziju je završio u Šibeniku a 1937. je otišao u Beograd na studij šumarstva gdje je postao i član KPJ. U martovskim događajima 1941. godine, sudjelovao je u beogradskim demonstracijama, a po fašističkoj agresiji vratio se u Šibenik. Tamo je započeo svoje prve oružane akcije protiv okupatora. Pod njegovim rukovodstvom u zaleđu Šibenika je likvidiran zloglasni zamjenik guvernera Italije za Dalmaciju Vecio Oraci.

U prvoj grupi boraca koja 1941. godine odlazi iz Dalmacije u Liku bio je i Slobodan Macura. Zajedno s drugim partizanima, on u Lici počinje oružanu borbu protiv okupatora. Kasnije se vraća u sjevernu Dalmaciju, i tu organizira manje i veće partizanske jedinice. Jedan je od osnivača prvog partizanskog bataljona u sjevernoj Dalmaciji.

Bio je neobično omiljen ne samo među borcima svoga bataljona već i među borcima cijele brigade. O njegovoj hrabrosti se pričalo poslije svake akcije u kojoj je on sudjelovao. Ni jednom nije izdržao da ne sudjeluje u borbi, već je svaki put bio u streljačkom stroju. I poginuo je u streljačkom stroju, među svojim borcima. Poginuo je kao komesar 1. bataljona 2. dalmatinske brigade 21. ožujka 1943. godine sjeverno od Kalinovika u borbama protiv četnika, za vrijeme Bitke na Neretvi.

Toga dana četnici su pokrenuli napad na dominirajuće položaje Humca i Prisoje, koje je držao Slobodanov bataljun. Kada je vidio da su glavninom snaga krenuli na položaj njegove Treće čete, brzo se našao među njenim borcima. Na četnički juriš uslijedila je snažna vatra, a zatim Slobodanova zapovijed za protujuriš. Četnici su odbijeni uz velike gubitke. U protujurišu Slobodan je bio ranjen u koljeno i na zahtjev zapovjednika čete prebačen u zaklon iza položaja. Poslije podne, četnici su ponovno krenuli u napad. Slobodan se ponovo našao među borcima čete. Kada su četnici došli nadomak ručnih bombi, Slobodan se iz zaklona na položaju Kovačeva glava uspravio da osmotri položaj i borce na njemu, ali ga je pritom puščano zrno pogodilo u čelo.

Macura je imao djevojku, koja je radila kao sekretarica u štabu brigade. To je bila Biserka Bukić.

Čim je saznala za smrt svog voljenog druga, Biserka je otrčala da ga posljednji put vidi i da se od njega oprosti. Drugovi iz Prvog bataljona su mi pričali da je Biserkin dolazak neobično potresao sve prisutne. Jecajući i grcajući u suzama, pala je preko svoga mrtvog druga. Posljednji put je ljubila lice svoga najmilijeg i najdražeg druga. Izgledalo je da pokušava da mu udahne svoj dah i da ga otrgne iz zagrljaja smrti.
Drugovi su je podigli i odveli malo u stranu. Neki su je tješili, a bilo je i onih koji su joj zamjerali zbog takvog postupka. Izgleda da nijesu mogli da shvate da je i u borbi dozvoljeno od sveg srca žaliti svoga druga, brata, pa i svoga zaručnika, mada se zna da borba i sloboda traže žrtve?

Članak iz Šibenskog lista iz 1956. godine
Poprsje Slobodana Macure na šibenskoj rivi