10.07.1948
10. srpnja 1948. godine, službeno je okončana jedna od najpoznatijih i najuspješnijih protuobavještajnih akcija jugoslavenske Uprave državne bezbjednosti nakon Drugog svjetskog rata – Operacija Gvardijan.
Akcija je dramatično završila kada je UDBA, u noći s 9. na 10. srpnja, uputila telegrafsku poruku ustaškom rukovodstvu u austrijskom Villachu (Beljaku). U depeši je kratko pisalo: "Mi smo vas zajebali. Stop. Svi vaši ljudi su u našim zatvorima." Tom je porukom stavljena točka na višemjesečnu igru mačke i miša u kojoj je u potpunosti razbijena ustaška mreža, a u zemlju namamljen i uhićen sam vrh ustaške emigracije.
Iluzija o ustanku "Akcija 10. travanj"
Nakon sloma tzv. Nezavisne Države Hrvatske u svibnju 1945. godine, brojni dužnosnici i vojnici pobjegli su u inozemstvo, uglavnom u Austriju i Italiju, dok su u Jugoslaviji ostale manje naoružane grupe na čijem čelu je bio Vjekoslav Maks Luburić a koje su se skrivale po šumama, poznate pod nazivima "križari" ili "škripari"
Potaknuti sve hladnijim odnosima između Zapada i Sovjetskog Saveza, ustaška emigracija je 1947. godine skovala plan pod kodnim imenom "Akcija 10. travanj". Emigranti su stupili u kontakt i s nekim stranim obavještajnim službama. Od američke obavještajne službe su dobili obećanje da će ih snabdeti potrebnim materijalnim i tehničkim sredstvima, a zauzvrat je trebalo da šalju izveštaje o stanju u Jugoslaviji. Cilj je bio ubacivanje naoružanih emigranata natrag u Hrvatsku kako bi povezali sa križarima Rafaela Bobana, za koga se pretpostavljalo da djeluju negde u Bilogori i podigli oružani ustanak protiv novih vlasti. Glavni organizator operacije, uz odobrenje Ante Pavelića (koji se kasnije, nakon neuspjeha, od akcije ogradio), bio je ustaški stožernik Božidar Kavran.
Operacija Gvardijan
Jugoslavenske sigurnosne službe su preko svoje obavještajne mreže u inozemstvu na vrijeme doznale za planove emigracije. Kada je 7. lipnja 1947. godine preko jugoslavensko-mađarske granice prešla prva skupina u kojoj su bili zloglasni bivši zapovjednici koncentracijskih logora Ljubo Miloš i Ante Vrban, te rojnik Luka Grgić, UDBA ih je brzo locirala. Nakon lutanja Papukom, uhvaćeni su oko 20. srpnja.
Pritisnut dokazima o zločinima iz Jasenovca, Ljubo Miloš se slomio i pristao na suradnju s UDBA-om. Odao je šifre, radio-signale i način komunikacije s Kavranom (koji se koristio pseudonimom Gvardijan). UDBA je tada preuzela njihovu radiostanicu i započela lažnu komunikaciju s centrom u Austriji. Operacija je dobila ime upravo po Kavranovom pseudonimu – Operacija Gvardijan.
Uvjeren da se ustanak uspješno razvija, Kavran je, prema uputama "s terena" (koje je zapravo diktirala UDBA tražeći slanje viših časnika), slao grupu za grupom u Jugoslaviju. Mjesecima su, od ljeta 1947. do ljeta 1948. godine, ustaški emigranti prelazili granicu iz Mađarske i Austrije, vjerujući da ih na unaprijed dogovorenim punktovima čekaju njihovi suborci. Umjesto toga, redovito bi upadali u UDBA-ine zasjede te bi odmah po prelasku granice bili razoružani i uhićeni, cesto bez ispaljenog metka. UDBA je išla toliko daleko da je stvarala lažne baze i "križarske logore" kako bi obmana bila uvjerljivija.
Epilog i suđenje
Zbog zaoštravanja odnosa između Jugoslavije i Sovjetskog Saveza nakon donošenja rezolucije Informbiroa operacija je morala biti prekinuta. UDBA je strahovala da SSSR zna za ulaženje ustaša u zemlju i da bi to mogla da iskoristi u svojoj propagandi protiv Jugoslavije, što bi ugrozilo nastavak operacije. UDBA je zato zatražila da na "slobodni teritorij" dođe i sam vođa akcije. Božidar Kavran je prešao granicu u noći 3. srpnja 1948. godine, nesvjestan da ide ravno u ruke jugoslavenskoj tajnoj policiji. Njegovim uhićenjem akcija je de facto završena, a tjedan dana kasnije poslana je i poznata završna telegrafska poruka.
Mi smo vas zajebali. Stop. Svi ste u našem zatvoru.
Ukupno je u Operaciji Gvardijan uhvaćeno svih 96 ubačenih ustaša. Veliki javni sudski proces započeo je u kolovozu 1948. godine u Zagrebu (saslušanja su održavana na Velesajmu na Savskoj cesti uz prijenos preko zvučnika za javnost). Zločini Ljube Miloša, Ante Vrbana i ostalih sablaznili su javnost, a transkripti s njihovih saslušanja, gdje nisu negirali zlodjela, i danas služe kao povijesni dokumenti o logoru Jasenovac.
Sudovi Narodne Republike Hrvatske osudili su 20 pripadnika ovih grupa na smrtnu kaznu vješanjem (uključujući Miloša, Vrbana i Kavrana), 57 ih je osuđeno na smrt strijeljanjem, dok su ostali osuđeni na dugotrajne zatvorske kazne doživotno ili na 15 do 20 godina.
Zajedno sa ovom grupom suđeno je i grupi koju su činili bivši pukovnik Mačekove Seljačke zaštite Milan Pribanić i bivši četnici Božidar Ničić i Dušan Tošić. Njih trojicu je u Trstu organizirao bivši četnički potpukovnik Siniša Ocokoljić. Oni su preko mora ubačeni u Jugoslaviju, ali su brzo uhapšeni.
Glavni akteri i njihova zlodjela
Među 96 uhvaćenih ustaša našli su se neki od najistaknutijih pripadnika ustaškog pokreta, odgovorni za teške ratne zločine:
Ljubo Miloš - Ustaški bojnik i jedan od najozloglašenijih zapovjednika koncentracijskog logora Jasenovac. Sudjelovao je u masovnim i pojedinačnim likvidacijama zatočenika. Preživjeli logoraši svjedočili su o njegovom sadizmu i "ritualnim" ubojstvima nožem te dresiranju pasa za napad na zatočenike. Miloš je bio zadužen za vojno organiziranje ustanika na Bilogori u "Akciji 10. travanj", no njegovo brzo slamanje nakon uhićenja omogućilo je UDBA-i preuzimanje kontrole nad komunikacijom i uspjeh operacije Gvardijan.
Ante Vrban - Ustaški bojnik, zamjenik zapovjednika logora Stara Gradiška (koji je bio dio kompleksa Jasenovac). Isticao se neopisivom surovošću, a na suđenju 1948. godine hladnokrvno je priznao trovanje 63 srpske djece smrtonosnim plinom (ciklonom B) u logoru. On je već 1945. i 1946. ilegalno prelazio u Jugoslaviju kako bi izviđao stanje za uspostavu križarskog otpora.
Božidar Kavran - 1937. pristupio ustaškomu pokretu, pa je 1936–37. sudjelovao u izdavanju proustaških listova Hrvatska gruda, Hrvatska zemlja, Grudobran, Njiva, Hrvatska njiva, Orač i Sijač. U jesen 1941. imenovan je stožernikom Ustaškoga stožera za Zagreb i okolicu, od svibnja 1943. zamjenik je postrojnika i upravni zapovjednik Ustaše – hrvatskoga oslobodilačkoga pokreta (potkraj 1944. zadužen za izbjeglice i organizaciju povlačenja). U to doba objavio je političkopromidžbene i prigodne članke u izdanjima Hrvatski narod (1941, 1943, 1945), Alma mater Croatica (1942), Ustaška mladež (1942), Ustaški godišnjak (1943), Život za Hrvatsku (1943, 1945), Nova Hrvatska (1944), Ustaškinja (1944–45) i Ustaša (1945). U svibnju 1945. izbjegao u Austriju, gdje su ga britanske vojne oblasti zatočile u logor Sankt Gertraud, odakle je pobjegao. Na poticaj Pavelića suautor je temeljnih dokumenata i jedan od osnivača Hrvatskoga narodnoga otpora, sljednika ustaškoga pokreta.
