29.07.1941
Dana 29. srpnja 1941. godine, ustaške su snage počinile masovni zločin nad nekoliko stotina civila u šumskom usjeku Ivanović Jarak, na području općine Krnjak. Žrtve ovog sustavnog terora bili su civili, primarno srpske nacionalnosti s područja Krnjaka, Vojnića i Vrginmosta, ali i karlovački Romi. Dok su partizanski i njemački izvještaji iz tog vremena govorili o oko 400 ubijenih, poslijeratnim su popisom utvrđena imena 203 žrtve (170 Srba, 15 Roma i 18 osoba nepoznate nacionalnosti). S obzirom na to da su u mnogim slučajevima likvidirane cijele obitelji, često nije ostao nitko tko bi prijavio imena ubijenih rođaka.
Na samom vrhu operativne piramide ovog pokolja nalazio se Božidar Cerovski, zloglasni zamjenik ravnatelja za javni red i sigurnost u NDH te bliski povjerenik Eugena Dide Kvaternika, glavnog arhitekta ustaškog policijsko-represivnog sustava. Cerovski nije bio puki uredski birokrat; on je bio terenski operativac i „specijalist” za masovne egzekucije koji je osobno vodio kaznene ekspedicije iz Zagreba. Tijekom srpnja 1941. provodio je svojevrsnu turneju smrti po Baniji i Kordunu. Osobno je prisustvovao i naređivao egzekucije u Banskom Grabovcu (24. srpnja), kao i na stratištima oko Slunja, uključujući Mehino stanje i brdo Bliznice kod sela Broćanac (30. srpnja). Njegov dolazak u Karlovac, a potom i u Krnjak 29. srpnja, u pratnji oružničkih pitomaca i posebno indoktriniranih ustaša, označio je početak unaprijed planiranog genocidnog čina.
Ipak, krvava operacija ovakvih razmjera nije se mogla provesti bez detaljnog poznavanja lokalnog terena i stanovništva. Tu je ključnu ulogu odigrao Dragutin Muić, ustaški povjerenik za općinu Krnjak, rodom iz Vukmanića. Muić je posjedovao dragocjene obavještajne podatke: znao je tko su viđeniji Srbi u općini, tko su potencijalni simpatizeri radničkog pokreta, gdje se mještani okupljaju i, što je bilo najvažnije, kako ih najefikasnije namamiti u smrtonosnu zamku.
Kako bi osigurali masovan odaziv bez pružanja otpora, ustaški su dužnosnici pribjegli okrutnoj dvostrukoj prijevari. Muškom je stanovništvu prvo objavljena masovna mobilizacija radne snage. Rečeno im je da će biti poslani na infrastrukturne radove u Liku ili čak u industrijske centre Trećeg Reicha, uz strogu naredbu da sa sobom ponesu osnovni poljoprivredni i građevinski alat – lopate, krampove i sjekire. Svjesni da administrativna prisila možda neće biti dovoljna, odigrali su i na kartu ljudske solidarnosti. U to su vrijeme nacističke vlasti iz okupirane Slovenije protjerivale desetke tisuća Slovenaca prema teritoriju NDH. Muić je stanovnicima Korduna uputio lažni apel: slovenske izbjeglice pristižu gladne i iscrpljene, stoga je dužnost građana donijeti hranu, odjeću i druge potrepštine kako bi pomogli unesrećenima.
Ovaj događaj u povijest je upisan i kao prvi dokumentirani slučaj organizirane, masovne likvidacije Roma u NDH o čemu je svjedočio Ljubomir Vukmirović. Naime, ustaše su na stratište dovezle 15 Roma, prethodno uhićenih u Karlovcu, s isključivim zlokobnim ciljem. Pod prijetnjom oružjem, naređeno im je da alatom koji su donijeli prevareni seljaci iskopaju goleme masovne grobnice. Kada su jame bile spremne, dovedeni Romi brutalno su ubijeni i bačeni u njih zajedno sa srpskim stanovništvom.
Među žrtvama našao se i cijenjeni seoski učitelj Božo Ribar, koji je naivno vjerovao da će suradnjom s novim vlastima mještani sačuvati svoje živote. U znak sjećanja na njega, osnovna škola u Krnjaku nosila je njegovo ime sve do devedesetih godina 20. stoljeća.
Od stotina ljudi odvedenih u Ivanović Jarak, samo su trojica uspjela pobjeći s mjesta zločina. Među njima i Nikola Bižić čije je dragocjeno i zastrašujuće svjedočanstvo o ustaškim metodama i razmjerima prijevare ubrzo je stiglo do Stanka Opačića Ćanice, zapovjednika tek formiranog Prvog kordunaškog partizanskog odreda na lokaciji Debela kosa.
Krajnji cilj ovog ustaškog terora bio je zastrašivanje i pacifikacija Korduna, no rezultat je bio upravo suprotan. Spoznaja o genocidnom karakteru NDH raspršila je sve iluzije o mogućnosti preživljavanja u pasivnosti. Pokolj u Ivanović Jarku, zajedno s ostalim zločinima iz ljeta 1941., pretvorio se u snažan katalizator općenarodnog oružanog ustanka, potaknuvši kordunaško stanovništvo na masovno priključivanje partizanskom pokretu.
Glavni arhitekt ovog zločina, Božidar Cerovski, nakon rata nije izbjegao pravdi. Iako je tijekom rata obavljao dužnost zastupnika u Hrvatskom državnom saboru te niz gospodarsko-političkih funkcija, u svibnju 1945. pobjegao je u Austriju. Tamo su ga uhitile britanske vojne vlasti i izručile jugoslavenskim vlastima, koje su ga u siječnju 1947. godine osudile na smrt.
SVJEDOČANSTVO PREŽIVJELOG KOVAČA NIKOLE BIŽIĆA
„Nekoliko puta u sobu bi ulazila po dvojica ustaša. Nešto bi opsovali, ali nas više nisu tukli. Sve nas je to još više uvjeravalo da je Muić govorio istinu. Odlazak u Njemačku ipak nije bio ono najgore. Osim toga, svi smo počeli vjerovati da su nas zaista upropastili oni koji su potrgali žice.
U muci čovjek teško razumno sudi. Odjednom su pred zgradu stigli kamioni. Izdvojili su nas deset ili dvanaest i preveli u drugu sobu, gdje su nas vezali dva po dva. Zatim su nam kroz vezove na rukama provukli žicu i spojili nas u grotulju (niz), a onda nas izveli van i ugurali u kamion gdje je već bilo ljudi. Do kamiona smo prolazili kroz gust špalir ustaša koji su psovali, ali ni tada nas nisu tukli.
Krenuli smo u noć i opazili da idemo cestom prema Karlovcu, ali nismo se dugo vozili kada je kamion stao. Istjerali su nas van, opet u špalir ustaša. Obje grotulje povezanih ljudi potjerali su prema rječici, u pravcu Loskunje. Dobro nam je bio poznat taj kraj pa smo shvatili da se nalazimo kod Ivanovića i Božića. Još od kamiona i ceste počeli su nas tući kundacima, ali su šutjeli. U blizini su bile četiri kuće, a nigdje se nije vidjelo svjetlo. No, kad smo prišli bliže potoku, začuli smo jauke, viku i psovke u jarku iznad same rijeke.
Tek tada nam je postalo jasno kamo idemo. Ustaše su nas odjednom počeli tako krvnički tući kundacima, koljem i cijevima pušaka, uz viku i psovke, da više nismo ni čuli jauke kod jama, niti išta drugo. Tako su nas gurali naprijed preko vode. Kada bi ponekad osvijetlili baterijom, vidio sam da više nitko nema kapu na glavi i da su mnogima glave oblivene krvlju.
Znao sam da su na čelu ove grupe vezani Pero Kresojević i njegov sin. Preda mnom je bio Mihajlo Simić, a ja sam s još jednim čovjekom bio nekako u sredini. Na rijeci je bio drveni prijelaz, a voda nije bila duboka. Ustaše su išle preko prijelaza, jedan je držao uže svezano za one na čelu, a mi smo gazili kroz vodu. Ta me voda osvježila i dovela k svijesti te sam ponovno osjetio želju za bijegom. Pokušao sam osloboditi ruku, ali nije išlo lako. Da sam je uspio brzo osloboditi, zaronio bih u mrak, pustio se niz vodu i možda pobjegao, a možda i ne bih, tko zna. Ovako, prije nego što sam uspio osloboditi ruku, već smo stigli na obalu.
Ondje se, prije ulaska u jarak, nalazila ravna livada. Ubrzo je palo naređenje: 'Lezi potrbuške i nos u zemlju!' Nekako sam došapnuo drugu s kojim sam bio svezan da mi pomogne da se oslobodimo žice. Čini se da je i on mislio isto. Brzo smo počeli raditi dvjema slobodnim rukama i namjestili žicu tako da su nam ruke formalno još uvijek bile vezane, ali smo ih mogli izvući kad god želimo.
Sada smo bili bliže jami. Usprkos dernjavi i batinama, jasno smo čuli jauke, vrisku i psovke, kao i tupe udarce maljeva i čekića po ljudskim glavama. Pucnjevi iz pušaka tada se nisu čuli. Pred jamom su dotukli grupu ljudi koja je išla pred nama. Mi smo ležali i čekali da završe. Um mi je sada grozničavo radio. Drug koji je bio sa mnom vezan gurkao me po ruci; vjerujem da me pitao je li vrijeme za bijeg. Ali čim bismo pokušali podići glavu – kao da paze samo na nas – udarili bi po nama kundacima, a ustaše bi dreknule: 'Ne mičite se, majku vam srpsku jebemo [...], jeba vas kralj Petar!' i slično. Ja bih tada ponovno zabio nos u ledinu.
Odjednom se oko nas proderalo desetak glasova: 'Diži se i naprijed!'
Digli smo se i krenuli kroz kišu udaraca. Tada sam čuo kako ispred mene Mihajlo Simić govori: 'Gospodine, nemojte nas tući, nećemo biti sposobni za rad.' U tom ga je trenutku jedan osvijetlio baterijom, a drugi ga je iz sve snage udario trnokopom i odnio mu cijelu donju čeljust. Čovjek je jeknuo i srušio se, povukavši žicu prema zemlji. Nama dvojici žica je skliznula s ruku te smo, sada slobodni, kao u bunilu jurnuli u mrak.
Ništa više ne znam; niti znam kamo sam bježao, niti kako je onaj drugi prošao. Samo sam čuo da su nastale paklena vika i pucnjava iz pušaka. Odjednom me izdala snaga i pao sam. Koliko sam dugo i gdje ležao bez svijesti – ne znam. Kada sam došao k sebi, puške se više nisu čule, samo sam negdje u daljini čuo kako brunda kamion. Onako sjedeći, pomislio sam da možda sanjam. Uštipnuo sam se za bedro i osjetio bol, pa sam shvatio da sam živ.
Ne, drugovi, ja to stanje ne mogu ispričati onako kako je doista bilo, sve mi je to u magli. Tek sam poslije čuo da je tada još nekoliko ljudi pokušalo bježati, ali su ih u bijegu stigli meci, pa su ih ljudi kasnije našli mrtve u šipražju. Najviše mi je žao što sam, nažalost, jedini živi svjedok koji je izašao iz tog pakla. I evo, kako i sami znate, prošlo je od tada sedam mjeseci, a ja još nisam došao k sebi i ne znam kad ću. Spavati ne mogu i često osjećam da ću skrenuti s pameti.„
Eto, to je jedan dio priče kovača Nikole Bižića, a ostalo i sami znamo. Nikola Bižić je 1943. godine umro od tifusa. Da tada nismo čuli njegov doživljaj, ostale bi nam u sjećanju samo strašne posljedice, a naročito ono što su vidjeli ljudi koji su poslije tragedije posjetili grobnicu u Ivanović Jarku, svjedočeći prizoru koji se nikada ne može zaboraviti. Naime, na mjestu gdje je kopana jama stvorio se neki izvor. Kada su se leševi počeli raspadati, nekoliko mjeseci poslije, iz grobnice je ključala krvava voda i stvarala čitave klobuke krvave pjene. Ljude je od tog apokaliptičnog prizora hvatala jeza.
Izvori:
Vojak, Danijel. "Prvo su došli po Srbe, onda po Rome – Ustaška politika terora nad nepoćudnima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj." Phralipen, 30. rujna 2026. https://phralipen.hr/2026/09/30/prvo-su-dosli-po-srbe-onda-po-rome-ustaska-politika-terora-nad-nepocudnima-u-nezavisnoj-drzavi-hrvatskoj/.
Cimeša, Milan. "Masakr na prijevaru.“ Novosti, 7. kolovoza 2026. https://www.portalnovosti.com/masakr-na-prijevaru/
Cimeša, M. "Jarak smrti." Novosti, 8. kolovoza 2023. https://www.portalnovosti.com/jarak-smrti/.
Nikola Bižić, Kordunaški spomenar http://cordon.atspace.org/nikolab.html
