01.08.1937
S povratkom Josipa Broza Tita iz emigracije, započinje rad na stvaranju Komunističke partije Hrvatske. U svom izvještaju o stanju u KPJ, Tito, 14. travnja 1937. godine, daje prikaz stanja u Hrvatskoj. U njemu on posebno ističe da je zagrebačku partijsku organizaciju našao u vrlo lošem stanju, zbog brojnih provala i hapšenja članova.
Nakon toga on oblikuje grupu koja preuzima rad oko pripreme osnivačkog kongresa KPH. Osnivački kongres održan je u noći između 1. i 2. kolovoza 1937. u Anindolu kraj Samobora. Bilo je nazočno 16 delegata koji su predstavljali partijske organizacije iz šireg područja Osijeka, Splita, Siska, Sušaka, Varaždina i Zagreba, a referat je podnio Josip Broz te je istakao da se KPJ zauzimala ne samo za radnička prava, nego i za nacionalnu slobodu. Rad Osnivačkog kongresa ograničio se na analizu tadašnje situacije partijskih organa u Hrvatskoj i smjernice budućeg rada na izgradnji KPH. Na kongresu je izabran i Centralni komitet. U njega je ušlo 12 članova: Đuro Špoljarić – sekretar, Pavle Gregorić, Andrija Žaja, Josip Kraš, Božidar Adžija, Anka Butorac, Ivan Dujmić, Marko Orešković, Drago Petrović, Vlado Janić Capo, Vicko Jelaska i Lovro Kurir.
Delegati su bili: Božidar Adžija, Josip Broz, Anka Butorac, Ivan Dujmić, Pavle Gregorić Brzi, Vlado Janić Capo, Vicko Jelaska, Rade Končar, Josip Kraš, Lovro Kurir, Marko Orešković, Drago Petrović, Stevo Rukavina, Rudi Šimić i Andrija Žaja.
Ulomak iz knjige "Kontroverze hrvatske povijesti 20. stoljeća" Ive Goldsteina o sastanku u Anindolu:
Sastankom je rukovodio Tito, koji je uz svjetlo ručne baterije pročitao uvodni referat i nacrt proglasa Osnivačkog kongresa. Kao noćni prizor, skup je izgledao karbonarsko-zavjerenički ili romantičarsko-skautski. Stražu je držao Samoborac Franjo Banjadvorec, član KP. Kad je slučajno naišao jedan žandar i pošao puteljkom prema skupu, Franjo ga je zadržao, uvukao u razgovor i odveo u obližnju gostionicu, gdje su se obojica napili.
Diskusija o uvodnom referatu trajala je dosta dugo, nekoliko sati, ali se čini da ju nitko nije bilježio. Ni referat nije sačuvan pa je osnivački proglas jedini pisani dokument s tog događaja. U proglasu među ostalim piše:
“Osnivanje Komunističke stranke Hrvatske… proističe iz dugogodišnje borbe Komunističke stranke Jugoslavije, koja je branila ne samo interese radničke klase, nego je na svojoj zastavi imala uvijek ispisanu ideju nacionalne slobode, ravnopravnosti i bratstva među narodima. Između radničkih interesa i pravih interesa hrvatskog naroda nema i ne može biti nesuglasica, jer su radnici dio svog naroda, krvno zainteresirani da narod bude slobodan, da mu bude osiguran razvitak, da se poštuje sve što je lijepo i napredno u njegovim tradicijama i kulturi. Boreći se za te ideale mi se borimo, također, protiv nacionalne zagriženosti (šovinizma), jer znamo da su pravi napredak i sloboda hrvatskog naroda osigurani samo u bratskoj slozi i suradnji s ostalim narodima Jugoslavije.”
Upada u oči naziv Komunistička stranka Hrvatske, a ne partija. I KPJ je u tom tekstu stranka, a Centralni komitet je Glavni odbor (ubrzo preimenovan u Središnji odbor). Autor tih tekstova, pa prema tome i terminologije, bio je Tito. Hrvatskim nazivljem nastojao je ukazati da program njegove partija ima i nacionalnu komponentu. Presedan su mu bili Slovenci, koji su sebe prije tri mjeseca u osnivačkim dokumentima nazvali Komunističkom strankom Slovenije. Međutim, u govornoj komunikaciji i publicistici unutar partije i u javnosti termin “komunistička stranka” nije zaživio. Dvojnost u nazivlju čak je ponegdje mogla i zbunjivati. Komunističke partije Hrvatske i Slovenije u svakodnevnoj komunikaciji trajno su ostale “partije”, čak i kad su 1952. oficijelno promijenile svoja imena u “Savez”. Od 1940. termin “stranka” više se ne pojavljuje u partijskoj literaturi.
Bez obzira na nazivlje, nacionalne partije unutar KPJ do ratne 1941. nisu imale nimalo samostalnosti. Karakteristično je upozorenje u listopadskom broju Proletera 1937. godine: “Osnivanje KP Slovenije i KP Hrvatske ne znači nikakvu pobedu separatizma i nacionalizma nad proleterskim internacionalizmom u redovima KPJ i radničke klase… KPJ ostaje i dalje jedinstvena partija, osnovana na principu demokratskog centralizma… pod jednim rukovodstvom – CK KP Jugoslavije…” Pa ipak, osnivanjem KPH komunisti su omogućili veće razumijevanje nacionalnog problema. Naime, KP Hrvatske tvrdi kako ne zastupa samo interese radničke klase, nego je i nositelj ideje nacionalne slobode i ravnopravnosti, kao i opće demokratizacije društva. Temeljna politička strategija KPH bila je stvaranje pokreta Narodne fronte pa se već u proglasu Osnivačkog kongresa ozbiljno računalo s mogućnošću uspostave tješnje suradnje s građanskom opozicijom u Hrvatskoj (ma koliko to tada nerealno izgledalo), ponajprije s HSS-om. Stoga se taj proglas čitateljima obraća s „Hrvatski narode!”, a traže se i „demokratska prava i slobode”.
Prve godine rada KPH
Prvi značajniji potez KPH bilo je osnivanje Narodne fronte, koja je trebala predstavljati široki narodni pokret. Ubrzo će međutim doći do sukoba unutar vodstva KPH i to poglavito s obzirom na odnos prema Hrvatskoj seljačkoj stranci. Usto, napravljeno je više ozbiljnijih propusta u reagiranju na važne političke događaje u zemlji, poput neizlaska na izbore za skupštinu 1938. Stoga u jesen 1939. započinje reorganizacija KPH, pa raste utjecaj komunista u Hrvatskoj, zbog čega je ban Banovine Hrvatske, uz podršku HSS-a, zabranio rad svim organizacijama koje je kontrolirala KPH, a njihova su novinska izdanja strogo nadzirana i cenzurirana. Narodna fronta otada svaki važniji događaj u političkom životu prati organiziranjem demonstracija. U kolovozu 1940. održana je Prva zemaljska konferencija KPH, na kojoj je KPH ocijenjena kao najbrojnija partijska organizacija u Kraljevini Jugoslaviji.
Na lokaciji gdje je održana osnivačka konferencija u šumi kraj Anindola 1959.godine je podignut spomenik. Autor spomenika je arhitekt i urbanist Zdenko Kolacio.
