Ponedjeljak 3.10.2022.

Oslobođen Muć – formirana Mućka republika

Oko 9 sati ujutro 13. rujna 1942. snage Mosećke partizanske čete dočekale su u zasjedi 40 domobrana i žandara. Naime partizani su namjerno razglasili kako će te nedjelje održati politički zbor nakon crkvenog obreda u Postinju Gornjem, procjenivši kako će snage ustaške Oružničke postaje iz Muća Donjeg izaći iz uporišta i intervenirati. U kratkoj borbi do koje je došlo pored potoka Suvova između Muća i Postinja stradala su dva domobrana, a ostali su zarobljeni i razoružani od strane partizana. Istog dana oko 12 sati partizanske snage okružile su dobro utvrđenu Oružničku postaju Muć, te nastavile opsadu kroz čitav dan. Shvativši da je postaja ostala bez gotovo polovice ljudstva, već sutradan jake snage Talijana, ustaša i domobrana dolaze iz Sinja. Partizani se povlače i raspoređuju za obranu na sjevernim padinama Moseća. Bilo je pitanje dana kad će pasti postaja Muć, s obzirom da su partizani već uspostavili vlast u gotovo svim selima u okolici. Seoski glavari već su dali ostavke, a neki su se pridružili narodnooslobodilačkom pokretu. Shvativši da prepolovljene snage nemaju mogućnost dalje braniti uporište u Muću, Talijani povlače preostalo ljudstvo Oružničke postaje u Sinj, spalivši pri tom zgradu u kojoj je postaja bila smještena te nekoliko kuća partizanskih porodica. Istog dana uvečer partizani ulaze u Muć. Likvidacijom Oružničke postaje u Donjem Muću čitavo područje općine Muć postalo je slobodni teritorij te prva općina u Dalmaciji koju su oslobodili partizani.

16. rujna 1942. u centru netom oslobođenog Muća održan je politički zbor kojem je prisustvovalo nekoliko stotina mještana iz sela i okolice. Govorili su komandant čete Duje Bašić te komesar Ante Beretin. Govornici su često prekidani burnim pljeskom i ovacijama. U jednom trenutku netko iz mase je uzviknuo: “Živjela Mućka republika”. Poklik je prihvaćen s velikim oduševljenjem te je ponovljen nekoliko puta tijekom zbora. Tako je nastalo ime Mućka republika, naziv koji su borci i stanovništvo prihvatili i koristili sve do kraja narodnooslobodilačkog rata.

Međuratno razdoblje

Mućko-lećevački kraj u razdoblju između dva svjetska rata bio je izuzetno pasivan i nerazvijen. Početkom 1930-ih oko 45% muškog i preko 80% ženskog stanovništva bilo je nepismeno. Zbog teških zdravstvenih prilika među stanovništvom su harale razne bolesti, najviše tuberkuloza, a najčešće su stradavala djeca. Većina stanovništva bavila se stočarstvom i poljoprivredom, dok za druge ekonomske aktivnosti nisu postojali dobri uvjeti. Često je u jednom dijelu kuće živila obitelj, a u drugom dijelu stoka. Dio seljaka u Muću Donjem se praktički sve do agrarne reforme 1930-ih nalazio u položaju kmeta, radeći na posjedima vlastelinske obitelji Cambi (zanimljivo, upravo je zaseok Kula-Kmeti kasnije postao jedan od centara narodnooslobodilačke borbe, često nazivan i Malom Moskvom). Odrasli muškarci redovno su odlazili u primorska mjesta na sezonski rad svake vrste, mahom teške fizičke poslove.

Najveći dio stanovništva pritisnut bijedom i siromaštvom nije bio zainteresiran za političke prilike u zemlji i svijetu. U početku su na vlasti u općinama Muć i Lećevica bile režimske stranke, a kasnije HSS. Organizacija komunističke partije nije postojala (ni jedna ćelija, ni jedan član), ali su pojedini sezonski radnici u Splitu i primorju dolazili u doticaj s radničkim pokretom i socijalističkim idejama, koje su prenosili među mladim ljudima na selu. Postupno su se u većini sela krajem 30-ih godina formirale manje ili veće grupe naprednih seljaka, koje su početkom i razvojem narodnooslobodilačke borbe odigrale izvanrednu ulogu. Primjerice, jedna od takvih grupa okupila se oko Mate Gilića u Muću Donjem. Ideje bliske radničkom pokretu i socijalizmu širili su i pojedini seoski učitelji, npr. supružnici Ante i Đina Vulić u Radošiću te Ante Fijamengo u Ogorju (njegovu aktivnost uočili su svećenici i žandari, te je ubrzo uhićen i protjeran u rodnu Komižu). Valja napomenuti da su snažan utjecaj na stanovništvo vršili katolički svećenici. Politička aktivnost svećenstva bila je izrazito antikomunistička (posebno tijekom građanskog rata u Španjolskoj), i u funkciji pokornosti stanovništva crkvi i državi, a krajem 30-ih i početkom 40-ih iskazala se kod većine kao proustaška i ustaška. O ustaškom pokretu se dugo vremena praktički ništa nije znalo, a prvi put se o ustašama čulo nakon atentata na kralja Aleksandra. Malobrojni seljaci iz nekih sela vezali su se uz ustaški pokret krajem 30-ih.

Početak ratnih zbivanja

Kapitulacijom Kraljevine Jugoslavije u travnju 1941. mućko-lećevački kraj postaje dio talijanskog okupacijskog područja, ali je nakon potpisivanja Rimskih ugovora civilna vlast prepuštena NDH, dok Talijani zadržavaju vrhovnu vojnu vlast (talijanska zona II). Zona I koja je uključivala Split i primorje izravno je priključena Italiji, pa su teritoriji općina Muć i Lećevica postali granično područje. Novouspostavljena ustaška vlast nije imala snažan oslonac u narodu, a oslanjala se ponajviše na malobrojne ustaše, određeni broj pristalica HSS-a, seoske glavare preuzete iz stare Jugoslavije te cjelokupno svećenstvo. Među svećenicima otvoreni ustaški agitatori bili su: Marijan Gudelj u Muću Donjem, fra Vlado Pavlov u Ogorju, fra Stanko Bradarić u Prugovu, fra Ante Romac u Brštanovu, Jozo Carev u Neoriću i Ivan Trstenjak u Radošiću. Ustaška propaganda veličala je hrvatsku državu, Antu Pavelića i ustaški pokret te njemačke i talijanske saveznike, a prijetilo se Srbima, komunistima i Židovima. Patroliranje po putevima u početku su vršili nekadašnji pripadnici HSS-ove “seoske zaštite” i žandari, sada naoružani od ustaške vlasti, ali se broj zaštitara stalno smanjivao te je “zaštita” praktički prestala postojati krajem jeseni. Neki od zaštitara spriječili su organizirane napade na Srbe u pojedinim selima. Dio zaštitara kasnije se priključio NOP-u, a dio ih je prešao u ustaške milicije. Radi osiguranja ustaške vlasti uspostavljene su dvije oružničke postaje u Muću i Lećevici. Zagovorom lokalnog svećenika uspostavljena je i stanica ustaške milicije u Ogorju, ali se ona kasnije raspala. Valja napomenuti da značajan dio mobiliziranih seljaka nisu bili proustaški raspoloženi, a poneki među njima surađivali su s pripadnicima NOP-a.

Organizacija NOP-a u selima u početku nije bila brojna ni snažna, ali su u mnogim selima djelovale ilegalne grupe. Uspostavljene su i prve veze s organizacijama NOP-a u Splitu, Solinu, Sinju i Kaštelima. Već u svibnju 1941. na brdu Gradina-Zokovića Greda izvješena je crvena zastava na kojoj je ispisano “Ž. SSSR I Ž. KPJ”. Zastavu je iz Splita donio Ivan Zekan-Ico iz Postinja, a postavili su je neki od njegovih suradnika. Vlasti su istog dana zastavu skinuli i zapalili, te uhapsili nekolicinu seljaka, ali su ih zbog nedostatka dokaza pustili. Krajem 1941. broj suradnika NOP-a bio je veći od stotinu. Situacija je bila povoljnija u selima općine Muć u odnosu na Lećevicu, uz izuzetak Srba iz lećevačkih sela. Srpsko stanovništo od početka je oponiralo ustaškoj vlasti i simpatiziralo Partiju, te se postepeno uključivalo u NOP.

Situacija na teritoriju općine Muć značajno se poboljšala i dolaskom prve partizanske jedinice u studenom 1941. Naime, vod Dalmatinsko-dinarskog partizanskog odreda dislociran je s Dinare na Svilaju. Vod stupa u kontakt s organizacijom NOP-a u podsvilajskim selima, koja se brine o potrebama voda, dopremi hrane i kurirskih informacija. Komandant voda Duje Bašić, nekadašnji je španski borac, a rođen je u obližnjem Prugovu. Partizani sa Svilaje organizirali su političke skupove u selima gdje dolaze u dodir s običnim seljacima koji po prvi put imaju priliku vidjeti tko su partizani, protiv koga se bore i koji su ciljevi narodnooslobodilačke borbe. Nakon pažljivih priprema uz pomoć pripadnika NOP-a iz Muća, 12.01.1942. vod je napao i razoružao Oružničku postaju Muć, iz koje je pružen vrlo slab otpor. Bilo je to prvo oslobađanje Muća. Iako su se partizani odmah vratili u logor na Svilaji, vijest da su partizani razoružali Oružničku postaju Muć brzo se proširila po selima i imala značajan politički odjek. Talijanske snage iz Sinja brzo su reagirale te su ponovno uspostavile i naoružale postaju. Međutim, planovi Talijana i ustaša da unište vod na Svilaji nisu urodili plodom.

Formiranje partizanskih jedinica

Partizanski vod na Svilaji s vremenom je jačao te je od voda formirana četa. Smjele i iznenadne akcije partizanske čete na raznim stranama ugrožavale su komunikacije i neprijateljska uporišta te su izazvale jaku reakciju Talijana i ustaša. Ipak, partizani priviknuti na nepristupačni teren uspješno su odolijevali pokušajima neprijatelja da ih opkole i unište te nisu imali većih gubitaka. Jedan od važnijih zadataka čete bio je prihvat novih boraca iz primorja koji su u većem broju dolazili na putu preko Svilaje prema Dinari (kao i prijenos oružja i opreme).

Važan trenutak za mućka sela dogodio se sredinom veljače 1942. kada su Mate Gilić, njegov brat Ivan Gilić i Ante Špar-Tažija s oružjem otišli na Svilaju te postali prvi borci-partizani iz mućko-lećevaćkih sela (pri tom ne računajući borce koji su rođeni u ovom kraju, a u NOB otišli iz drugih sredina). Ova trojica su i ranije bili bliski suradnici NOP-a, ali je njihova aktivnost kompromitirana te im je javljeno da je zamjenik komandanta Oružničke postaje Muć sa sastanka u Sinju donio nalog o njihovom hapšenju. Odlazak braće Gilić u partizane imao je ogroman odjek u Muću i okolici, jer su braća bili poznati većini stanovnika kao pošteni i čestiti ljudi. Njihov primjer narednih mjeseci slijedili su seljaci iz više drugih sela, najprije pojedinačno i u grupama, a tijekom ljeta i masovnije.

Zbog sve većeg priliva boraca i opreme iz Solina, Kaštela, Trogira i dijelova šibenskog sektora prema Svilaji, koncem travnja 1942. javila se potreba za osnivanjem partizanskog punkta na planini Moseću. Punkt je tijekom svibnja brojno ojačao te je formiran Mosećki partizanski vod. Bila je to prva partizanska jedinica koju su većinom činili borci iz mućko-lećevačkih sela. Za komandanta voda postavljen je Ivan Zekan-Ico, a za komesara Ante Bilobrk-Žila. Ustaška Oružnička postaja Muć reagirala je relativno kasno, te su u okršaju s Mosećkim partizanima sredinom lipnja prisiljeni na bijeg, dok je baza na Moseću obranjena bez gubitaka. Situacija se sve više počela okretati u korist partizana te su suradnici NOP-a po selima počeli istupati i djelovati javno. Partizani su u mnoga sela dolazili danju, te se redovno sastajali sa seljacima kojima su objašnjavali ciljeve narodnooslobodilačke borbe, mobilizirali borce na dobrovoljnoj osnovi, te formirali ilegalne seoske narodnooslobodilačke odbore (NOO). Dio stanovništva koji je ranije koliko-toliko podržavao ustašku vlast (naročito među pristalicama HSS-a) sve je više pružao podršku partizanima. U tom kontekstu raspala se i stanica ustaške milicije u Ogorju, a neki od istaknutijih pripadnika ustaškog pokreta su likvidirani. Mnogi župnici po selima bili su prisiljeni da se pasiviziraju ili potajno djeluju, a neki su pobjegli. U mućkom kraju ostavke su podnijeli gotovo svi seoski glavari, a ustaška vlast životarila je jedino u općinskim središtima uz zaštitu oružničkih postaja.

U srpnju 1942. Mosećki partizanski vod prerastao je u četu, takozvanu “leteću”. Za komandanta čete postavljen je Duje Bašić, a za komesara Ante Beretin, dok su dotadašnji komandant i komesar voda postali zamjenici. Zbog smjelih i iznenadnih akcija brzo pokretne “leteće čete” te čestih napada na neprijateljska uporišta i komunikacije, među stanovništvom je sročeno i po selima pjevano: “Di nagari leteća iz Muća / biće dima od ustaških kuća”. U konačnici Mosećka četa oslobodila je Muć sredinom rujna 1942, čime je čitavo područje općine Muć postalo slobodan teritorij – takozvana Mućka republika. Preostala je manje značajna Oružnička postaja u Lećevici.

Po oslobođenju Muća u Mosećku partizansku četu do kraja rujna stupio je veliki broj boraca iz mućko-lećevačkih sela čime su stvoreni uvjeti za formiranje Mosećkog partizanskog bataljona. Komandant bataljona bio je Duje Bašić, dok je bataljon bio pod neposrednom komandom štaba 4. operativne zone, a politički vezan za sektorsko partijsko rukovodstvo Muć-Lećevica formirano po direktivi PK KPH Dalmacije. Komanda bataljona bila je u zaseoku Kula, zvanoj “Mala Moskva”. Već 11. listopada 1942. bataljon je likvidirao Oružničku postaju Lećevica, zarobivši 22 žandara, domobrana i financa, dok su ostali uspjeli pobjeći prema Kaštelima i Unešiću. Oslobađanjem Lećevice nestalo je i posljednjeg neprijateljskog vojnika na teritoriju Mućke republike, a bataljon je usmjerio djelovanja prema neprijateljskim uporištima u pravcu Drniša (Petrovo polje) i Sinja (Sinjsko Zelovo).

Naredbom štaba 4. operativne zone 12. studenog 1942. kod sela Bračević formirana je Treća dalmatinska brigada, a u njen sastav ušao je i Mosećki partizanski bataljon. O ratnom putu Treće dalmatinske brigade, preko bitaka na Neretvi i Sutjesci, pisali smo u posebnom članaku.

Mućka republika

Mućka republika i narodna vlast u njoj funkcionirala je neprekidno više od pet mjeseci, a uz kraće prekide (vidi Napadi na Mućku republiku) ostala je slobodni teritorij sve do kraja narodnooslobodilačkog rata. Uspostavom Mućke republike stvoreni su uvjeti za provođenje izbora za legalne narodnooslobodilačke odbore (NOO). Izbori su provedeni tokom rujna i listopada 1942. u mućkoj kotlini, 1. studenog u svim podsvilajskim selima te u studenom i prosincu u lećevačkim selima. Izbor odbornika izvršen je na zboru stanovnika sela, a glasanje se vršilo javno dizanjem ruke. Odbori su se najčešće sastojali od pet odbornika, koji su među sobom birali predsjednika i tajnika. Tijekom 1943. i 1944, manji broj sela na rubnim djelovima republike pao je pod neprijateljsku kontrolu, pa su u tim selima djelovali ilegalni NOO, a u nekoliko sela nije bilo odbora. Iznad seoskih odbora djelovali su općinski odbori za tri općine: Muć, Lećevicu i novoosnovanu općinu Ogorje. Općinski odbori birani su također na zboru stanovnika javnim glasanjem. U konačnici u travnju 1943. formiran je NOO kotara Muć kao vrhovni organ narodne vlasti na teritoriju Mućke republike koji je usmjeravao rad općinskih i seoskih NOO. Sjedište mu je bilo u Muću Donjem, a kasnije u Brštanovu. Odbori su bili izraz demokratske i revolucionarne vlasti, a bili su angažirani u razvoju narodnooslobodilačke borbe i zadovoljavanju potreba partizanskih jedinica, zaštiti stanovništva, kontroli prometa materijala i ljudi, ekonomskim aktivnostima, zdravstvu, školstvu i elementima sudstva. Do kraja 1944. kroz sastave seoskih, općinskih i kotarskih NOO prošlo je oko 400 odbornika, među kojima i dvadesetak žena. Unatoč relativno malom broju žena, važno je napomenuti da su žene prvi put dobile priliku birati i biti birane na odgovorne funkcije. Osim toga odbori Antifašističkog fronta žena djelovali su u većini sela.

Partizanski punktovi i straže kontrolirali su prilaz slobodnom teritoriju, prihvaćali i otpremali nove borce i materijal, te kontrolirali kretanje civilnog stanovništva. Za izlazak sa slobodnog teritorija te povratak bila je potrebna propusnica koju je izdavao seoski NOO, dok je kretanje unutar slobodnog teritorija bilo neograničeno. U pravilu je propusnica izdavana svima, osim onima koji su imali nekoga iz obitelji u ustaškim ili domobranskim jedinicama u mjestu putovanja.

Funkcionirao je veći broj partizanskih radionica: pekara u Kuli dnevno je pekla i do 300kg kruha, krojačnica u Milešini izrađivala je partizanske kape i odjeću te vršila popravke, opančarska radionica izrađivala je obuću prikladnu za kretanje po kamenjaru, a mehaničarska radionica na Moseću popravljala oružje te kasnije izrađivala i ručne bombe. Koncem studenog 1942. uspostavljena je prva partizanska telefonska mreža u Dalmaciji koja je neprekidno funkcionirala tri i pol mjeseca. Dužina mreže iznosila je oko 60km, s 10 telefonskih stanica, a iskorištena je ranija linija od Klisa prema Muću i Lećevici te poljski telefonski kabel uzet of pokidanih talijanskih linija.

Početkom veljače 1943. izvršena je mobilizacija (kasnije još u proljeće te krajem 1944.), a većina mobiliziranih naknadno je pridružena Trećoj dalmatinskoj brigadi. Odaziv mobilizaciji bio je dobar, posebno u selima gdje je NOP imao uporište od početka ustanka, a bio je loš u nekoliko sela na periferiji slobodnog teritorija gdje su se pojedinci sklonili na teritorij pod kontrolom neprijatelja pa ih je tamo mobilizirala ustaška vlast.

Napadi na Mućku republiku

Nakon formiranja Mućke republike talijanska avijacija redovito je nadlijetala Moseć i mućku kotlinu te povremeno bombardirala sela. Bombardiranja su u početku unijela strah među stanovništvom, ali su veće žrtve izbjegnute tako što su na uzvišenjima oko sela postavljeni osmatrači koji su s tri pucnja najavljivali dolazak aviona, pa su borci i stanovništvo imali vremena da se sklone. U bombardiranjima je poginulo 8 stanovnika, a od partizana komesar Ante Beretin.

Treća dalmatinska brigada imala je bazu i oslonac na teritoriju Mućke republike sve do veljače 1943., nakon čega se prebacila u zonu Imotskog i Širokog Brijega. Budući da je slobodni teritorij tako ostao bez jakih partizanskih jedinica, štab grupe partizanskih odreda Dalmacije poduzeo je mjere da se na teritoriju Mućke republike čim prije formira partizanski odred. Krajem veljače formiran je Mosećki partizanski bataljon, koji je potom u ožujku ušao u sastav Splitskog partizanskog odreda zajedno sa snagama iz šibenskog, drniškog i vrličkog kraja. Uz sve poteškoće (nedostatak oružja i zapovjednog kadra, neiskustvo boraca), odred je formiran na vrijeme jer je neprijateljski napad na Mućku republiku uslijedio nakon svega pet dana.

Talijani su duže vrijeme pripremali napad na Mućku republiku, ali su odugovlačili s početkom napada pokušavajući prikupiti što više podataka o jačini partizanskih jedinica. Sredinom ožujka pojačali su intenzivnija izviđanja i bombardiranja sela u mućkoj kotlini, dok su ustaše izvršili manje napade na sela Neorić i Crivac pokušavši ocijeniti reagiranje partizanskih jedinica. Međutim, pravi napad uslijedio je 20. ožujka 1943. kada su jake snage od 4000 Talijana i 600 ustaša napale slobodni teritorij iz pravca Klisa, Dicma i Zelova. Splitski partizanski odred tada je brojao oko 400 boraca, ali je gotovo trećina bila bez oružja. Odred se taktički povlačio pred mnogostruko nadmoćnijim neprijateljem prema Moseću i Svilaji te nije pretrpio velike gubitke. Talijanske i ustaške snage ubrzo su ušle u Muć i druga sela nakon čega je uslijedila opća pljačka hrane, stoke i svega vrijednijeg što se moglo dohvatiti. Opljačkanu stoku Talijani su odveli u Klis, gdje se prema pričanjima očevidaca skupilo više stotina goveda i nekoliko tisuća ovaca. Znatnom broju opljačkanih domaćinstava nije ostalo ni zrno kukuruza. Odmah po upadu, Talijani su počeli hapsiti muško stanovništvo od 16 do 60 godina. Prema nepotpunim podacima, Talijani su iz mućko-lećevačkog kraja uhapsili i odveli u sabirni logor na Zlarinu 594 odraslih muškarca, koji su potom internirani u logore u Italiji (odakle su se mnogi nakon kapitulacije Italije vratili pješke). Talijanske snage povukle su se iz mućko-lećevačkog kraja 28. ožujka, nakon čega su otišli pljačkati sela trogirske Zagore. Teritorij Mućke republike je ponovno bio slobodan, ali je ranija tendencija brzog razvoja narodnooslobodilačke borbe znatno usporena dok je dio stanovnika zapao u strah, potištenost i pasivnost. Teže posljedice gladi izbjegnute su tako što su NOO sela i općina pomogli najugroženijim domaćinstvima te rukovodili sjetvom. Ustaše su pak iskoristile prisutnost jakih talijanskih snaga te su uspostavili uporišta i milicije u Prugovu, Neoriću, Crivacu i Ramljanima.

Partizanske snage su se ponovno okupile u bazi na Moseću te se orijentirale na likvidaciju ustaških uporišta na važnim prilazima slobodnom teritoriju. Najvažnije je bilo uporište u Neoriću koje je kontroliralo ceste Muć-Split i Muć-Sinj. Snage Splitskog odreda više puta su neuspješno napadale uporište Neorić, ali su se ustaše dobro utvrdile u kamenoj seoskoj crkvi te se branile iz zvonika jakom mitraljeskom vatrom i ručnim bombama. Slično je bilo i u Prugovu gdje je fratar Ivan Bazina ustašama na raspolaganje dao crkvu i župnikovu kuću. Uporište Neorić likvidirano je tek u kolovozu 1943. kad su snage odreda dobile na raspolaganje minobacač i brdski top. Ispaljene granate i mine pogodile su krov crkve te su eksplodirale u unutrašnjosti. Nakon toga ustaše su se konačno predale. Zarobljeno je njih 60 kao i veća količina oružja i opreme. Tako je konačno likvidirano uporište Neorić, gdje je 35 boraca Splitskog odreda prethodno izgubilo živote. Dva dana nakon pada uporišta u Neoriću, ustaše su se povukle iz crkve u Prugovu i pobjegli u Klis. Osim ovih, odred je kroz nekoliko mjeseci izvršio niz mahom uspješnih akcija protiv Talijana (Kaštela, Kozjak, Rupotina, Marina) i ustaša (Kljaci, Ramljani, Pokrovnik, Zelovo, Unešić). Uspjesi partizanskih jedinica polako su vratili vjeru stanovnika u partizane. Krajem kolovoza i početkom rujna došlo je do veće reorganizacije partizanskih jedinica, pa je sam Splitski odred prestao postojati. Bilo je to uoči kapitulacije Italije.

Vijest o kapitulaciji Italije primljena je s velikim oduševljenjem, a među stanovništvom se proširio dojam da je rat već gotov. Međutim, najteži dani tek su uslijedili jer su u Dalmaciju nadirale njemačke jedinice. Glavni zadatak Komande mjesta Muć, odbora i stanovništva bila je evakuacija ratnog matrijala, opreme i hrane iz netom oslobođenog Splita. Prihvat materijala organiziran je u Muću, Ogorju Gornjem i Brštanovu, a materijal je potom sklonjen u tajna skladišta na Moseću te u vrtače i manje pristupačne zaseoke. Nijemci su napad na mućko-lećevački kraj započeli 26. rujna iz šireg područja Drniša. Napad u pravcu Lećevice je zaustavljen od Osme brigade kod Bogdanovića, te su Nijemci prisiljeni na povlačenje. Druga kolona s oko 1500 Nijemaca (114. lovačka divizija) i 300 četnika napadala je duž ceste prema Muću te odbacila djelove Osme brigade, a iz pravca Sinja nadirale su jedinice SS Prinz Eugen. Do pada mraka 27. rujna Nijemci su ovladali mućkom kotlinom i podsvilajskim selima gdje su se zadržali tri dana. Nijemci i četnici pljačkali su po selima te pretresli bazu na Moseću, ali nisu uspjeli otkriti većinu skladišta materijala. U Muću je strijeljano 10 stanovnika, a pored toga jedinice SS Prinz Eugen su u selu Konjsko strijeljale 27 stanovnika i zapalile 37 kuća, a u selu Broćanac Mali strijeljale 11 stanovnika i zapalile 17 kuća.

Nijemci u to vrijeme nisu imali dovoljan broj jedinica da ovladaju selima, ali su grčevito nastojali kontrolirati cestu Drniš-Muć-Split i Drniš-Muć-Sinj. Sam teritorij Mućke republike praktično je razdvojen na dva dijela. Početkom listopada 1943. formiran je Mosećko-svilajski partizanski odred kao matična jedinica kotara Muć, sa zadatkom napada na neprijateljske komunikacije i uporišta na prostoru od Kozjaka do Svilaje. Napadi na njemačke kamione te diverzije na cestama bili su vrlo česti te su neprijatelju nanijeli znatne štete u ljudstvu i materijalu. Tijekom prosinca Nijemci su uz pomoć ustaša neuspješno pokušavali odbaciti partizanske jedinice iz mućko-lećevačkog kraja, a pritisak je oslabio sredinom siječnja 1944. Zasjede i postavljanje mina na cestama nastavili su se i tijekom 1944. uz relativno male gubitke odreda. Osim toga odred je štitio sela od ustaških i četničkih snaga koje su često upadale radi pljačke. Ustaško uporište u Ramljanima više puta je razbijeno pa ponovno uspostavljeno, a konačno je eliminirano u srpnju. Nakon konačnog oslobodjenja srednje Dalmacije u listopadu 1944. odred je upućen u sastav 9. dalmatinske divizije.

Žrtve u NOB-u

U mućko-lećevačkom kraju na početku rata živilo je oko 19 tisuća stanovnika - 90% hrvatske te oko 10% srpske nacionalnosti (pretežno u selima oko Lećevice, te Zelovo-Beare pored Muća). U jedinicama Narodnooslobodilačke vojske do kraja rata sudjelovalo je oko 3000 boraca, bilo kao dobrovoljci ili mobilizirane snage. Poginulo je ukupno 639 boraca, brojčano najviše iz Ogorja Gornjeg, Muća Donjeg i Radošića. Ukupno 142 borca poginula su u bitci na Neretvi, a njih 140 u bitci na Sutjesci. Žrtava fašističkog terora bilo je 181, što uključuje 13 odbornika NOO, 4 odbornice i aktivistice AFŽ te 3 člana SKOJ-a. Ante Bilobrk-Žila proglašen je narodnim herojem, dok je 18 boraca nosioca “Partizanske spomenice 1941” (uključujući ranije spomenutu braću Gilić i Duju Bašića).

Za usporedbu, u kvislinškim vojnim formacijama borilo se oko 1300 pojedinaca, ali je njih oko 500 do kraja rata stupilo u partizanske jedinice (oko 400 domobrana i 100 mobiliziranih pripadnika ustaških milicija). U ustaškim jedinicama borilo se oko 600 ustaša, a poginulo je njih 90%. Mali broj pojedinaca iz par sela borio se u četničkim jedinicama. Ukupan broj poginulih pripadnika kvislinških vojnih formacija bio je oko 670.

Dakle, možemo zaključiti da je mućko-lećevački kraj većinski podržao partizanski pokret, te dao ogroman doprinos narodnooslobodilačkoj borbi kroz veliki broj boraca, a posebno žrtve u presudnim bitkama na Neretvi i Sutjesci 1943. godine. Nakon rata podignut je veći broj spomen-obilježja u većini sela, ali su mnoga obilježja djelomično ili potpuno devastirana tijekom 90-ih. U spomen na slavne dane narodnooslobodilačkog rata u Muću Donjem podignut je “Dom Mućka Republika”. 90-ih godina zgrada je preimenovana u “Dom Muć”, ali je na pročelju ostala ploča s imenima 73 poginula boraca i 24 žrtave fašističkog terora iz Muća Donjeg i Postinja Gornjeg te stihovi ispisani bakrenim slovima:

“Životima skršiše obruče fašista /
Tu su u kamenu jato mrtvih ptica /
U smiraju neba u oku što blista /
Radošću prepoznat ćeš im lica”.

Kamena ploča i bakrena slova skinuti su s pročelja 2021. godine zbog projekta revitalizacije i nadogradnje objekta sredstvima iz EU fondova, uz obećanje da će biti vraćeni nakon što obnova završi. Preostaje vidjeti hoće li obećanje biti i ispunjeno.

Zgrada Doma Mućke republike u Muću
Devastirani spomenik u Velikoj Milešini
Ploča u Ogorju Gornjem
Uništena ploča u Ogorju Donjem
Oštećeni spomenik u Postinju Donjem
Ploča u Pribudama
Spomen kosturnica u Sutini
Spomenik u Lećevici
Ploča u Ublima
Spomenik u Radošiću