14.09.1941
U nedjelju, 14. rujna, izvršena je velika diverzija na telefonskim postrojenjima Glavne pošte u Jurišićevoj ulici. Točno u 12.30 sati začule su se dvije detonacije. Sva stakla na zgradi Glavne poste bila su razbijena, a kroz prozore je izletjela veća količina kancelarijskog papira i kojekakvih spisa. Drugog dana izišla je u ustaškom dnevniku »Hrvatski narod« službena obavijest o događaju na Glavnoj pošti:
»Dana 14. rujna o. g. u vremenu od 12,30 i 13 sati prasnula su u zgradi Ravnateljstva pošta, odjelu brzojava i brzoglasa, četiri paklena stroja. Tom prilikom ranjeno je osam osoba, među njima dva njemačka vojnika i jedan časnik, te nekoliko članova redarstvenog izaslanstva. Redarstveni pristav Škunca podlegao je zadobivenim ranama ...«
U srijedu 17. rujna raspisana je tjeralica za počiniteljima ove akcije i štampana u obliku velikih plakata u nekoliko stotina hiljada primjeraka, koji su izlijepljeni po svim javnim mjestima u NDH.
»Ministarstvo unutarnjih poslova, Ravnateljstvo za javni red i sigurnost Nezavisne Države Hrvatske.
Predmet: Čuljat Josip i dr. — tjeralica.
OGLAS
U vezi istrage zbog postavljanja paklenih strojeva u brzoglasnoj i brzojavnoj središnjici u Zagrebu, određuje ovo Ravnateljstvo svestranu tjeralicu za slijedećim osobama:
1. JOSIP ČULJAT, poštanski Činovnički vježbenik, star 20 godina, rođen u Zagrebu, sin Josipa i Ljubice r. Jakopčić, neoženjen, rkt, zadnji stan u Zagrebu, Omiška 9.
2. SLAVKO MARKON, poštanski tehničar, star 21 godinu, rođen u Slat. Dre-novcu, kotar Slatina, sin Petra i Marije r. Ilova, rkt., neoženjen, zadnji stan u Zagrebu, Derenčinova 27.
3. VILIM GALJER, poštanski činovnik, star 30 godina, rođen u Prugovcu, kotar Đurđevac, sin Franje i Ane r. Herak, oženjen sa Nadom r. Kafka, rkt., zadnji stan u Zagrebu, Gajdekova 34.
4. NADA GALJER r. KAFKA, poštanska činovnica, stara 21 godinu, rođena u Zagrebu, kći Mirka i Marije r. Kafka, udata za Vilima Galjera, rkt., zadnji stan u Zagrebu, Gajdekova 34.Poziva se svatko, koji znade gdje se isti sada nalaze ili tko imade podatke o njihovom sadanjem vjerojatnom boravku da o tome obavijesti smjesta najbližu redarstvenu odnosno upravnu oblast ili organe.
Ona osoba koja bude dala takve podatke da se na temelju istih gore navedeni mogu pronaći ili koja bi ih sama pronašla, dobit će nagradu u iznosu od Kuna 100.000.— slovima sto hiljada.
Ona pak osoba koja bi gore navedenim pružila ma kakvu pomoć ili bi namjerno propustila da obavijesti oblasti o podacima sa kojima raspolaže, smatrat će se sukrivcem zločina zbog kojeg se isti traže, te će u smislu postojećeg zakona biti predana nadležnom Pokretnom prijekom sudu na postupak.
Zagreb, 17. rujna 1941.
Iz Ministarstva unutrašnjih poslova Nezavisne Države Hrvatske. Ravnateljstvo za javni red i sigurnost — Broj 31188-41.«
Priprema i tok operacije
Uoči izvršenja ove velike diverzije nekoliko zagrebačkih ilegalaca angažiralo se u pripremama. Među njima su se isticali Blaž Mesarić, a još prije no što su uhapšeni Vojo Kovačević i Ante Milković. Inače, akcija je organizirana i izvedena na inicijativu Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske i Rade Končara osobno. Izvođenje je bilo povjereno Mjesnom komitetu. Tehničke pripreme izvršili su spomenuti poštanski službenici.
Limene kutije za eksploziv, prilagođene dimenzijama glavnih vodova gradske telefonske centrale i visokofrekventnih postrojenja, izrađene su u bravarskoj radionici Ivana Brumena, na Paromlinskoj cesti. Brumen je bio simpatizer Partije. Domobranski poručnik Augustinović nabavio je potrebnu količinu eksploziva iz vojnog magazina. Augustinovića i Mesarića povezao je Ivo Rukavina, član nekadašnjeg Vojnog komiteta. Čuljat i Markon bili su mehaničari; prvi kod telefonskih uređaja na gradskoj automatskoj centrali, drugi kod specijalnih visokofrekventnih postrojenja za međugradske veze. Obojica su bili dvadesetogodišnji mladići — skojevci. Već su ranije izradili plan diverzije. Uvijek za vrijeme noćnih službi užurbano su vršili potrebne predradnje. Velik problem bio je: kako unijeti eksploziv u zgradu. Radilo se o količini od 21 kilogram trotila. Svi ulazi u prostorije telefonskih aparatura bili su pod stalnom stražom ustaša i Nijemaca. Ali je i taj problem vješto riješen. Tri dana prije diverzije Mesarić se odvezao fijakerom do željezničke stanice. Ponio je velik paket, naslovljen na adresu: Slavko Markon, mehaničar na Glavnoj pošti, Zagreb, Jurišićeva ulica. Pred poštom II, na glavnom kolodvoru, fijaker je stao i Mesarić je izašao. Tamo je čekao određen čovjek s riječima: »Gospođa je poslala paket« (bila je to lozinka). Mesarić mu je uručio pošiljku. Ovaj je istog časa unio pored službujućeg stražara u zgradu pošte II. Narednog dana paket je zajedno s ostalim pošiljkama prevezen automobilom na Glavnu poštu u Jurišićevoj ulici. (Takva je bila dnevna praksa. Paketi su se uvijek otpremali s kolodvora u Jurišićevu ulicu, a odatle upućivali adresantima.) Istog tog dana, 12. rujna, Markon je primio dežurstvo kod automatske centrale. U 13 sati dostavljač je donio paket. Ovaj ga je odmah pohranio u priručni magazin, jer sigurnijeg mjesta nije mogao naći. Bio je to put eksploziva od domobranskog skladišta odakle ga je ukrao poručnik Augustmović, do Glavne pošte u Jurišićevoj ulici.
Uz mehaničara kod visokofrekventnih uređaja stalno se nalazio njemački vojnik. Postavljen je bio radi osiguranja, jer su Nijemci i te kako bili zainteresirani za međugradske veze. Tu su, osim toga, bila i specijalna postrojenja njemačke komande za održavanje telefonskih veza s Bečom, Berlinom, Beogradom i Atenom, a preko njih išli su i vodovi od Berlina do Odese i Sofije. Ovog njemačkog stražara trebalo je onemogućiti, jer se u njegovu prisustvu nisu mogli montirati pakleni strojevi. Markon i Čuljat izmijenili su sa svojim kolegama dane dežurstva izmislivši neke privatne razloge. Stvar se morala podesiti tako da se njih dvojica u određeno vrijeme nađu zajedno. Trebalo je također riješiti problem dežurne telefonistice koja je morala biti upućena u stvar.
U subotu 13. rujna točno u 12 sati Markon i Čuljat nastupili su smjenu dežurnih mehaničara, a Nada Galjer smjenu dežurne telefonistice. Rad su započeli odmah. Bilo je sedam kutija eksploziva. Na svaku od tih sedam kutija montirali su sve potrebne dijelove za električno paljenje. Kad je i to bilo završeno, kutije su postavljene najprije na tri predviđena mjesta gradske automatske centrale i poslije na dva mjesta visokofrekventnih međugradskih postrojenja koja su se nalazila kat niže i još na dva mjesta u takozvani razdjelnik. Dok su Markon i Ćuljat radili, metar daleko od paklenih strojeva spavao je njemački vojnik totalno pijan. Čuljat je dobro izvršio zadatak i bocom rakije riješio ovaj inače teško rješiv problem. Kad su kutije s trotilom bile postavljene na određena mjesta, povezane su električnom žicom, one u drugom s onima u trećem katu i sve priključene na određeno mjesto u gradskoj automatskoj centrali gdje završava linija jednog telefonskog aparata. Udešeno je tako da se dizanjem slušalice tog telefonskog aparata negdje u gradu odmah izazove eksplozija svih paklenih strojeva u oba kata.
U sedam ujutro sve je bilo gotovo. U osam ujutro Čuljat, Markon, Galjer i ostali učesnici u organizaciji diverzije koji su morali biti kompromitirani krenuli su vlakom prema Karlovcu da bi se prebacili na Kordun u partizane. U 12,30, dakle u vrijeme kad je diverzija izvršena, bili su već nadomak partizanskog odreda.
U Tuškancu, u stanu Olge Milčinović, profesorice, točno u dogovoreno vrijeme Nikola Rupčić podigao je slušalicu. Zadatak je primio od Člana Mjesnog komiteta Antuna Bibera Teheka. Da pakleni strojevi ne bi eksplodirali prije vremena, Rupčić je od časa kad su montirani do podizanja slušalice čuvao telefonski aparat. U gradu su se začule dvije detonacije jedna za drugom. Policajci su uletjeli u zgradu. U namjeri da spriječe eventualnu eksploziju na drugim mjestima, zapovijedili su da se iskopča akumulatorska baterija. Na taj način oni su upravo sami izazvali i drugu eksploziju. Ipak, zbog pogreške pri montaži, jedan od sedam paklenih strojeva nije eksplodirao. Na samom mjestu poginuo je redarstveni pristav, a pet ustaških agenata, dva njemačka vojnika i jedan njemački oficir ranjeni su. Nitko od poštanskih službenika i građanskih osoba nije stradao.
Ovom diverzijom prouzrokovana je velika materijalna šteta telefonskim uređajima Glavne pošte u Zagrebui višesatni prekid telefonskih veza s Bečom, Berlinom, Beogradom, Odesom i Sofijom. Telefonska centrala je popravljana sedam mjeseci. No od materijalne štete bio je puno značajniji moralni efekt akcije - i naizgled mirni i sigurni Zagreb bio je dio fronte Drugog svjetskog rata.
Napad na ustaše u Vrbanićevoj ulici.
Znajući da će na dojavu o eksploziji policijske i vojne jedinice požuriti u centar grada, ilegalci su postavili zasjedu u Vrbanićevoj ulici. Druga udarna grupa, koja je ustaše trebala napasti kod Miramarskog podvožnjaka, zbog prevelikog je rizika odustala od akcije.
Diverzantska grupa u sastavu Kroflin, Gluhak, Vidan, Civin, Butković i Horvat — te još dvojica drugova nepoznatih prezimena s nadimcima Cvikeraš i Žuti — zaposjela je Vrbanićevu i Bužanovu ulicu i dio željezničke pruge. Izviđali su ustaške kasarne u Heinzelovoj ulici. Popodne je odred ustaša u punoj ratnoj spremi krenuo iz kasarne prema gradu. U Vrbanićevoj ulici Kroflin je bacio bombu. Ustaše nisu bili iznenađeni. Istoga časa zauzeli su položaje i otvorili vatru prema napadačima. Ovi su odgovorili vatrom iz revolvera. Razvio se pravi oružani okršaj u kojem je ranjeno 12 ustaša. Napadačka grupa također je imala gubitaka. Žuti je poginuo prilikom bijega kod tvornice Gaon, a Rudolf Kroflin i Vlado Gluhak ranjeni su i uhvaćeni. Teško su mučeni na ustaškom redarstvu. Držali su se herojski. Obojica su strijeljani.
Ustaški zločin
22. rujna 1941. ustaški glasnik "Hrvatski narod" službeno je obavijestio da je strijeljano 50 "Židova i komunista" koje je prijeki sud osudio 19. rujna. Kako bi legalizirali brojne obavijesti o odlukama prijekih sudova o strijeljanjima imenovanih pojedinaca i manjih grupa, te neimenovanih grupno strijeljanih talaca u listopadu je donesena Zakonska odredba kod komunističkih napadaja kad se počinitelj ne pronađe, kojom je legaliziran postupak strijeljanja talaca.
Određeno je da, ako se „počinitelj komunističkih napadaja ne pronađe, Ravnateljstvo za javni red i sigurnost u Zagreb, za svakog će poginulog strijeljati deset osoba iz reda redarstveno ustanovljenih prvaka komunista”
Filmski prikazi
Nakon rata je 1961. o tom događaju snimljen film Diverzija na telefonsku centralu redatelja, scenarista i montažera Ive Lukasa, pri čemu je asistent kamere bio Zoran Tadić. Taj je događaj Tadić, tada kao režiser, obradio i u jednoj od epizoda TV-serije Nepokoreni grad.
Izvori:
Zagreb se bori (Slava Ogrizović, Zagreb, 1977.)
Zagreb 1941-1945 (Ivo Goldstein, Zagreb 2011.)
