Petak 2.12.2022.

Umro narodni heroj Karlo Mrazović Gašpar

Rođen je 26. listopada 1902. u Murskom Središću. Potječe iz porodice željezničkog radnika, u kojoj je bilo sedmoro djece. Zarana je upoznao ne samo siromaštvo i oskudicu, već i težak fizički rad. Kao jedanaestogodišnji dječak zapošljava se kao najamni radnik, i tako završava šest razreda osnovne i četiri razreda srednje škole. Ideje Oktobra i revolucionarna zbivanja u Mađarskoj presudna su za Mrazovićevo idejno-političko opredjeljenje i njegovo vezivanje uz komunistički pokret.

Poslije stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Mrazović se kao šesnaestogodišnji mladić uključuje u Međimursku legiju; ali, čim je uspostavljena Mađarska sovjetska republika (1919), organizira bijeg i s grupom svojih drugova uključuje se u redove mađarske Crvene armije. Kada je pao Bela Kun, i mađarska revolucija u krvi ugušena, vraća se u zemlju, gdje ga vlasti hapse i odvode u istražni zatvor Vojnog suda. No, on bježi iz zatvora, opet prelazi jugoslavensko-mađarsku granicu, i nekoliko mjeseci ilegalno radi pod Hortijevim režimom u Mađarskoj. Opet razvija revolucionarnu djelatnost, ali je zbog provale, u ožujku 1920, prisiljen da bježi i da se ilegalno vrati u Jugoslaviju. Zahvaljujući tome što su jugoslavenske vlasti znale samo za jedno Mrazovićevo prezime (Czofek), pod kojim je bio registriran i u mađarskoj Crvenoj armiji i u istražnom zatvoru Vojnog suda u Zagrebu, on se, služeći se isključivo drugim prezimenom, legalno zaposlio kao rudar, kao mlinarski radnik, odslužio i vojni rok, a potom se nastanio i opet zaposlio u Zagrebu. Sada već očvrsnuo radnički borac s autentičnim revolucionarnim iskustvom, Mrazović ulazi u klasni sindikalni pokret, i već 1924. on je član Centralne uprave radnika živežne industrije i obrta Jugoslavije. Već afirmiran sindikalni rukovodilac i revolucionar, 1927. formalno je (na prijedlog Josipa Debeljaka) primljen u Komunističku partiju Jugoslavije.

Uvođenjem šestojanuarske diktature, i Mrazoviću kao kompromitiranom i prokazanom revolucionaru prijeti hapšenje i on, po odluci CK KPJ, emigrira u SSSR. Tu mu se konačno ukazala mogućnost da ostvari davnu želju — da izvjesno vrijeme posveti učenju. Upisuje se na Komunistički univerzitet nacionalnih manjina Zapada (društvene nauke), i 1932. završava ga s odličnim uspjehom. Kao aspirant (na filozofskom odjeljenju) izvjesno vrijeme radi i u aparatu Kominterne, a do 1936. bio je i upravnik jugoslavenskog odjeljenja KUNMZ.

Čim je počeo građanski rat u Španjolskoj, 1936, Mrazović kao dobrovoljac prelazi Pirineje i svrstava se u redove internacionalnih brigada. Pošto se u Moskvi stalno bavio i vojnom naukom, a na frontovima Španjolske zapažen u nizu vatrenih okršaja po svojoj hrabrosti i snalažljivosti, ubrzo je postavljen za komandira čete. No, teško ranjen, morao je u bolnicu, a zatim je (uz Blagoja Parovića) postavljen za jednog od urednika lista "Dimitrovac" i člana Redakcije radio-stanice Madrid. U januaru 1939, ilegalno se vraća u zemlju. Po direktivi Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske, Mrazović se sada legalizira i izlazi pred Državni sud za zaštitu države, koji ga, u nedostatku dokaza, oslobađa optužbe za komunističku djelatnost. Zbog policijskog izgona iz Zagreba, kratko je vrijeme u rodnom mjestu, gdje radi na jačanju klasnog radničkog pokreta u Međimurju, ali se uskoro vraća u Zagreb i rukovodi Komitetom za pomoć španjolskim borcima u francuskim koncentracionim logorima. Poslije potpisivanja sporazuma Cvetković—Maček, u prosincu 1939, i Mrazović postaje žrtvom Mačekovog pooštrenog kursa prema komunistima — s većom grupom partijskih rukovodilaca zatvoren je u Lepoglavi. Poslije izlaska iz Lepoglave, u proljeće 1940, prekaljeni radnički borac, već odavna srastao s Pokretom, preuzima nove odgovorne dužnosti: u kolovozu 1940, on je delegat na V. konferenciji Komunističke partije Hrvatske, i u novoizabrani Centralni komitet ulazi kao član Politbiroa, a iste godine sudjeluje i na V. zemaljskoj konferenciji KPJ.

Poslije okupacije zemlje, svoje dvadesetogodišnje iskustvo revolucionara Mrazović koristi kao jedan od organizatora ustanka u Hrvatskoj. Bio je prvi komandant 1. slavonskog partizanskog odreda, komandant pa komesar Treće operativne zone, i član Glavnog štaba narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Hrvatske. Na tim funkcijama uvijek je pokazivao organizacijske sposobnosti, političku širinu, smisao za analitičku procjenu situacije i istančan refleks za brzo donošenje odluka. Kao nekadašnji suradnik "Srpa i Čekića", "Dimitrovca" i "Vjesnika", od 1942. Mrazović rukovodi agitaciono-propagandnim odjelom Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske. Pri tom posebnu pažnju posvećuje revolucionarnim ciljevima za koje se borio od najranije mladosti: osnivanju narodnooslobodilačkih odbora i izgradnji narodne vlasti. Biran je u najviše predstavničke organe zemlje: za vijećnika AVNOJ-a i za člana Predsjedništva ZAVNOH-a.

Poslije oslobođenja Jugoslavije, od 1945. do 1962. neprekidno je zastupnik u Saboru Hrvatske i poslanik u Saveznoj narodnoj skupštini. Dvije godine (1947—1948) ambasador u Mađarskoj i (1948-1949) u SSSR-u, a od 1949 (poslije smrti Vladimira Nazora) do 1952. predsjednik Prezidijuma Sabora Hrvatske. Iste je godine imenovan ambasadorom FNRJ u Meksiku, gdje je uspostavio diplomatske odnose s Kubom, Hondurasom, Kostarikom i Panamom, a 1953. izabran je za potpredsjednika Sabora Hrvatske. Istodobno je bio član Saveznog odbora SSRN Jugoslavije i Glavnog odbora SSRN Hrvatske, i član Saveznog i Republičkog odbora SUBNOR-a.

Umro je u Zagrebu u 85. godini života 23. rujna 1987.

Karlo Mrazović u Španjolskoj
Karlo Mrazović govori na sahrani Blagoja Parovića, u Španjolskoj 1937.