Današnji datum 1944. godine u 106 godina dugoj Hajdukovoj povijesti ističe se kao jedan od najbitnijih dana. Tog 29. travnja 14 igrača i članova upravnog odbora prešlo je na slobodnu partizansku teritoriju i pridružilo se Narodnooslobodilačkoj vojsci Jugoslavije. Ustaška nadzorna služba prethodnog dana je pohapsila 21 člana njihovih obitelji čime se željelo zaplašiti i onemogućiti ostale splitske sportaše da učine isti korak. Osam dana kasnije klub je na Visu obnovljen kao nogometni tim NOVJ, tri godine nakon zabrane djelatnosti u okupiranom Splitu.
O fenomenu “partizanskog Hajduka” danas se uglavnom govori kada se ukazuje na kontradiktornost klupske povijesti i sramotnih proustaških stavova dijela njegovih navijača, prilikom čega se ova informacija navodi tek paušalno, bez povijesnih okolnosti koje sadrže još bogatiju povijest radničke i antifašističke borbe u čijem se centru uvijek nalazila jedna politička grupacija - komunisti. Aktivnosti sportskih klubova, kao i svi drugi apekti društva uvijek su bili oblikovani političkom slikom epohe u kojima su se odvijale. Tako su životi ljudi koji su činili Hajduk i cjelokupna klupska povijest za vrijeme Drugog svjetskog rata bili oblikovani fašističkom okupacijom Splita i Dalmacije, ali i borbom jednog od najjmasovnijih antifašističkih pokreta u tada okupiranoj Europi.
Sport u borbi protiv režima
Početak rata 1941. godine, upostava ustaške tzv. Nezavisne Države Hrvatske i potpisavanje Rimskih sporazuma između Pavelića i Mussolinija kojima je Split doveden pod direktnu upravu fašističke Italije nepovratno su odredili sudbine sportskih društava i klubova u gradu. Okupacijska vlast donijela je odluku da se sve sportske aktivnosti nastave isključivo pod okriljem fašističke partije. Ova odluka predstavlja očekivani pokušaj lojaliziranja stanovništva, pogotovo s obzirom na to da su u prijeratnom razdoblju mnogi dalmatinski sportski klubovi igrali važnu ulogu u širim aktivnostima Komunističke partije Jugoslavije, oko koje je bio okupljen antifašistički front. O tom vremenu piše Sibe Kvesić, nekadašnji urednik Slobodne Dalmacije i direktor Instituta za historiju radničkog pokreta u Splitu: “Rad Partije morao se odvijati u strogoj ilegalnosti. Pa ipak i u takvim uvjetima Partija razvija široku aktivnost na okupljanju masa oko svoje politike. Može se slobodno reći, da Partija u Dalmaciji za čitavo vrijeme svoga postojanja još nikada nije bila razvila tako širok rad u masama, kao u tom periodu.”
Politički rad u spomenutim uslovima ilegale i stalnih progona komunističkih simpatizera značio je i “preusmjeravanje” velikog dijela aktivnosti i legalne partijske ekspoziture koje su u obliku kulturno-umjetničkih, sportskih, čitalačkih i raznih drugih kolektiva igrale ulogu paravana za revolucionarne djelatnosti. Članovi Partije inicirali su osnivanje raznih klubova kao što su Šibenik, Zmaj, Orkan, Radnički, Iskra itd. Većina ovih ekipa je kao jasan znak svoje političke pripadnosti nosila dresove crvene boje. Aktivnosti ovakvih kolektiva uglavnom su se pretvarale u političke mitinge i prilike za druženje omladine i radnika, a iako su skupovi i prostorije takvih društava bile česta meta žandarskih racija i nasilja od strane prorežimskih krugova, ipak su činili najpogodniju legalnu formu za političko organiziranje partijskih simpatizera i članova. Osim osnivanja novih, komunsiti su nastojali utjecati i na ranije postojeće sportske klubove, u koje se ubrajaju splitski Hajduk i Split. Najznačajniji iskaz nezadovoljstva dalmatinske radničke klase u međuratnom razdoblju bio je pogreb radnika Vicka Buljanovića krajem 1939. godine. Buljanović je 17. prosinca ubijen od strane žandara jer se nalazio u prvom redu na protestima protiv skupoće kruha pod paroloma “Hoćemo kruha i rada” i “Dolje fašizam”. Sljedećeg dana, uz pojačanu nazočnost vojske i policije, u Splitu, Solinu i Omišu proglašen je generalni štrajk. Žandari su u namjeri da onemoguće pogreb iz bolničke mrtvačnice oteli tijelo ubijenog Buljanovića. Pokrajinski komitet KPH za Dalmaciju na hitnoj sjednici donosi odluku o formiranju pogrebne povorke u kojoj će se umjesto lijesa, nositi pokojnikova slika. Sliku Vicka Buljanovića na čelu povorke od 25.000 ljudi iz Splita i okolice nosili su igrači klubova Split i Nada.
“Societa Calcio Spalato”
Po okupaciji, pitanje javnog opredjeljivanja najvećih sportskih klubova bilo je izuzetno važno za talijanske okupatore. Diljem Europe kojom su tada dominirali fašistički režimi i njihove satelitske države mnogi još danas megapopularni klubovi igrali su važnu ulogu kao promotori fašističkih vrijednosti. Razlog iz kojeg je situacija u Splitu bila bitno drugačija treba tražiti upravo u spomenutoj tradiciji antifašističkih mobilizacija na dalmatinskom području.
Zahtjev vlasti za podređivanjem fašističkim politčkim aparatima Hajduk je - kao i mnogi drugi klubovi u gradu – odbio. Vlasti su odgovorile agresivnim pokušajima talijanizacije prilikom kojih je ime Hajdukovog igrališta Stari Plac kraj plinare po dučeovom sinu nazvano Campo Sportivo Bruno Mussolini, a umjesto Hajduka koji je odbio i poziv na učešće u Serie A Talijani su osnovali Societa Calcio Spalato. Kako se u nove fašističke sportske organizacije uspio privući veoma mali broj gradskih sportaša, pristupilo se postepenom ukidanju klubova. Hajduk je rasformiran na ljeto, a posljednji je eliminiran Jugoslavenski športski klub Gusar.
Igrači Splita prvi su se i najkonkretnije pobunili protiv fašističke okupacije, u kolovozu je gotovo cijela momčad pristupila Prvom splitskom partizanskom odredu, nakon čega ih ustaše streljaju pored Sinja. Hajdukovci su u gradu ostali i nakon kapitulacije Italije 1943. godine kada su ga reokupirale ustaško-njemačke snage. Početkom travnja 1944. partijsko rukovodstvo za Dalmaciju je prema pisanju Drage Gizdića zaključilo da se “na oslobođenom teritoriju (Visu) što prije ponovno formira splitski nogometni klub Hajduk, kao momčad NOV-a u sklopu Osmog korpusa. Poznato je da je taj pionir našeg nogometa, vrlo ugledan i omiljen u širokim masama, i u Dalmaciji i izvan nje, prestao sa svojom sportskom djelatnošću još za vrijeme talijanske okupacije. Sva nastojanja talijanskih fašista da se Hajduk pod imenom Spalato vrati na igralište propala su, jer se članstvo Hajduka već tada masovno nalazilo na strani NOP-a.“
Bijeg u partizane
Hajdukovo konačno pridruživanje partizanskom pokretu bio je politički čin od ogromne važnosti. Najpopularnija hrvatska sportska momčad pridružila se antifašističkoj borbi i otvoreno dala legitimitet ideji nove Jugoslavije i borbi za njeno socijalističko uređenje. Preko lokalnog Narodnooslobodilačkog odbora u Splitu upućen je poziv Hajdukovom tajniku Šimi Podujeu za priruživanje NOVJ, kojeg je on trebao proslijediti svim trenerima i igračima koji se trenutno nalaze u gradu. Poduje je u odgovoru kazao: “Ne sumnjam da će ijedan igrač odbiti ovaj časni poziv, to više što se radi o populariziranju naše NOB u inozemstvu”. Prelazak na slobodnu teritoriju ubrzo je sproveden u djelo. Već 2. svibnja igrači su prebačeni na Vis gdje su položili partizansku zakletvu, a 7. svibnja održana je klupska skupština na kojoj je Hajduk obnovljen kao službena momčad partizanske vojske. U sljedećih godinu i pol dana Hajduk će proputovati kroz sedam država na tri kontinenta, odigrati 90 utakmica, a pobijediti u 74., od kojih je vrhunac bila utakmica 23. rujna 1944. protiv vojne reprezentacije Velike Britanije, odigrana u Bariju pred više od 40.000 gledatelja.
U svom angažmanu, Hajdukovci su bili samo mali dio impresivnog doprinosa Dalmacije Narodnooslobodilačkoj borbi. Od nešto više od 40.000 stanovnika koliko ih je Split imao 1941. godine njih 12.500 kao naoružani borci sudjelovali su u NOVJ (od toga 1.100 žena); njih 1.500 poginulo je diljem Jugoslavije. Procjenjuje se da je još oko šest tisuća Splićana aktivno pomagalo Titovu vojsku, a do ukupnog broja simpatizera nemoguće je doći. Šesnaest tisuća ljudi bilo je utamničeno u splitskim zatvorima. Pet tisuća Splićana deportirano je u njemačke, talijanske i ustaške logore smrti. Više od tisuću poginulo ih je u bombardiranjima ili od posljedica bolesti i gladi. Obješeno ih je ili streljano 266, a 1.400 izbjeglo je iz grada. Fašistički i kolaboracionistički pokreti u Splitu su stajali neusporedivo slabije: u ustaškom pokretu aktivno je bilo 50, a u četničkom 45 ljudi.
Hajduk je tako ispisao najslavnije stranice svoje povijesti, i dao doprinos u najvećoj masovnoj i emancipacijskoj borbi u povijesti ovih prostora. Jedan od najpoznatijih omaža splitskom klubu u popularnoj kulturi je serija “Velo misto” snimana prema kronici Miljenka Smoje. Poznati trenutak serije koja prati dugogodišnju borbu težačkog i radničkog Splita jest scena u kojoj fakultetski “profešur” kojeg tumači Uglješa Kojadinović 1911. daje prijedlog za imenovanje novoosnovanog kluba i govori: “Kao što znate, ta riječ označava u našem narodu sve što je najljepše – junaštvo, čojstvo, poštenje, drugarstvo, prkos moćnome zaštitu slabome. Klub neka se Hajduk zove! Budite dostojni tog imena.”
Obavezu na koju ih primorava ime dano prije 106 godine, u Hajdukovoj su povijesti svakako najbolje ispunili njegovi partizani, koji su svojim sugrađanima u Splitu sa slobodnog Visa poslali otvoreno pismo u kojem objašnjavaju svoje motive, a zaključuju ga sa “Našem rodnom gradu, porobljenom ali nikad pokorenom Splitu.” Pismo ovdje prenosimo u cjelosti.
POZDRAV SPLITU, NAŠEM RODNOM GRADU, S OSLOBOĐENOG TERITORIJA!
Tvoj Hajduk, prvi predstavnik sportske Dalmacije, koji ti je pronio slavu kroz 33 države i četiri kontinenta, nalazi se danas nakon trogodišnjih fašističko-ustaških progona na slobodi – na oslobođenom teritoriju i na Dan sv. Duje, tvog patrona, obnavlja se u okrilju Narodnooslobodilačke borbe da nastavi kročiti putem nove slave i veličine, slobodan u slobodnom sportu.
Tvoj ljubimac nije više mogao trpjeti švapsko-ustaški zulum, jer nije htio služiti ugnjetačima borbenog, mučeničkog hrvatskog Splita i cijelog hrvatskog naroda, kao i svih naroda Jugoslavije, te je izabrao put slobode, časti, ponosa i slave, osuđujući i prezirući izbjegličku izdajničku vladu, na čelu s kraljem, i Mačekovu kliku.
Ni progoni obitelji igrača, kojih su se latili švapsko-ustaški bezumnici, neće nas slomiti. Mi kročimo vedra i ponosna čela u slobodi i slobodni, da i putem sporta pridonesemo svoj obol za svetu narodnooslobodilačku borbu.
Naš mili Splite, junački grade, mi ćemo ti se skoro vratiti, ali onda pogani tuđin i njegovi sluge neće više gaziti naše sveto tlo.
Rodni grade naš! Kako smo do sada savjesno i odlučno ispunjavali svoj sportski poziv, učinit ćemo tim više sada kada kao borci NOVJ zastupamo našu svetu narodnooslobodilačku borbu, koja žrtvama svojih najboljih sinova i kćeri stvara slobodnu Hrvatsku u novoj, sretnijoj, demokratskoj, federativnoj Jugoslaviji.
Ne boj se, Splite naš, nećemo te osramotiti, već ćemo se ponovno vratiti, ponosni da smo i mi sa svoje strane pridonijeli sve što je bilo u našoj moći za tvoju slobodu, slobodu hrvatskog naroda i svih naroda Jugoslavije.
Grade naš! Pozdravljamo te s ove naše historijske skupštine, ponosni što smo tvoji sinovi, jer su tvoje žrtve u ovoj svetoj borbi za oslobođenje već postale legendarne. Tvoje žrtve i tvoja hrabrost, kao i žrtve i hrabrost tvojih sinova i kćeri, bit će nam putokaz u našem daljnjem radu.
Zavjetujmo ti se da ćemo sve poduzeti što je u našoj moći da naš doprinos narodnooslobodilačkoj borbi bude što veći i što značajniji, a pod vodstvom Nacionalnog komiteta, na čelu s najvećim sinom naših naroda i svih naroda Jugoslavije – Maršalom Josipom Brozom Titom.
Našem rodnom gradu, porobljenom ali nikad pokorenom Splitu, naš borbeni pozdrav
SMRT FAŠIZMU – SLOBODA NARODU!
