Da budeš čovek, krv toplu da imaš,
da misliš glavom i da rukama radiš,
pa opet da budeš mrtvac.
Kroz ceo svoj život – i noću i danju,
da mučiš se i radiš
i da budeš gladan, da stradaš.
Radnik si – patnik:
da ništa nemaš i za sve da stradaš,
a ti i braća tvoja da stvarate sve!
Palate zidaš,
a živiš u kolibi,
od zipke do groba,
da budeš rob.
Od vaše muke
da žive drugi!
O brate! Pljuni na život taj!
Sa braćom svojom, a mukom vašom,
srušite ovaj svet
i stvorite novi –
bratski!
Racin, Kočo (pravo ime Kosta Apostolov Solev), makedonski književnik (Veles, 22. XII. 1908 – Lopušnik, 13. VI. 1943). Pjesnik, novelist, kritičar i romanopisac. Proveo je dio života u ilegali (Veles, Skoplje, Beograd, Zagreb) i na robiji (u Srijemskoj Mitrovici) zbog protudržavne djelatnosti kao angažirani član SKOJ-a i KPJ. Od 1928. do II. svjetskoga rata objavljivao je u lijevo orijentiranim časopisima (Kultura, Literatura) na hrvatskom i srpskom jeziku (pjesma Sinovi gladi; novele Rezultat, U kamenolomu; rasprava O Hegelovoj fiolozofiji). Od 1936. objavljivao je poeziju na makedonskom jeziku. Objavio je s Aleksandrom Aksićem i Jovanom Đorđevićem zbirku 1932., u kojoj se nalazi njegova najpoznatija ekspresionistička pjesma Vatromet. U rukopisu je ostavio Antologiju bola iz 1928. i još oko sto pedeset pjesama. Iz izgubljenoga romana Opijum (Afion) objavljena su 1933. tri kratka ulomka u zagrebačkoj Literaturi. Zbirka Bijela svanuća (Beli mugri, 1939), tiskana ilegalno u Samoboru, sadrži 23 pjesme koje su znatno utjecale na makedonsko pjesništvo. Ispjevane su na gotovo standardnom makedonskom jeziku i odlikuju se metaforičkim i stihotvornim rješenjima do tada nepoznatima u socijalnom i kritičkom realizmu. Ta je zbirka utemeljila makedonski poetski modernizam. Poginuo je kao partizan na planini Lopušnik.
U čast Koče Racina od 1964. godine u Velesu se održava pjesnička manifestacija „Racinovi susreti“, koja je od 1992. postala pjesnička manifestacija na balkanskoj razini. Rodna kuća Racina u Velesu 1956. godine postaje spomen – muzej.
