Došao mi u posjetu
drug iz Srbije,
sjeli smo na pivo
i pustili da nam ljepota prijateljstva u ugodnoj atmosferi
vrije,
uvijek se rugamo izjavama neofašista što hrvatskog
što srpskog predznaka,
iako njihova mržnja nije bezazlena, činjenica da ima nas koji ne padamo
na te fore daje nam malo optimizma i svjetla usred tog tmurnog mraka,
pili smo pivu za pivom
konobarica nosi kaže „još jedna runda evo“,
i nije tajna, bilo pijani ili trijezni
naginjemo na lijevo,
blebećemo o filozofiji, politici
religiji i ontologiji,
naravno malo i o povijesti što je bilo
a što je laž koja se iznosi u suvremenoj lažnoj demagogiji,
pa naravno da se nismo mogli ne dotaknuti
i bivše Juge,
ali ne one prve monarhističke, već Titove one po kronologiji
druge,
on 93. godište a ja devedeset šesto,
svaki u svojim sredinama s obožavanjem svoje nacije i mržnje prema onoj susjednoj
susretali smo se često,
s onim tlapnjama kako se nešto ispravno piše ili izgovara
da ne ispadne da si „s druge strane“,
diskurs mržnje zbog događaja u kojima nismo sudjelovali
prema ljudima koje ni ne poznajemo teško je sranje,
ali eto imali smo sreće što zbog porodice, a što zbog vlastite volje
da smo se iskobeljali iz mreže netrpeljivosti,
i da se družimo kao ljudi
jer imamo iste interese i fućka nam se za hejtere
što se samo zato jer ne idu u istu crkvu žele bosti,
pa stoga pričamo o Jugoslaviji gdje popovi nisu imali tako veliki
upliv u društvo i politiku,
gdje političari (barem prije početka raspada) nisu skupljali simpatije
na to tko će više pljuvati susjeda i imati onog drukčijeg na piku,
gdje se gledalo surađivati sa svima i imati svoj glas
a ne se podrediti istoku ili zapadu,
i gdje smo imali svoj stav a ne samo slušali izvana
što da radimo i nismo u mudrost drugih i većih polagali nadu,
to su te neke stvari koje drug i ja gledamo da baš su bile super,
kao i da su radnici redovito išli ljeti na more u odmarališta
tijekom godine su radile tvornice a na moru nije bilo samo plaža i kafića već su se i gradili brodovi
bio je otvoren svaki škver,
i već vidim kako bi nam psovalo jugokomunističku mater
neko desno smetalo,
da nas je čulo u tom kafiću
gdje se bratstvo i jedinstvo uz kriglu piva veselo
sretalo,
sigurno bi pucao od bijesa kao prangija,
i proklinjao nas jer da u nama vlada jugonostalgija,
no moj drugar kaže „pa to je smiješno“ kad u Jugi živjeli nikad nismo,
kako biti nostalgičan za nečim što nisi doživio
to bi za kakav filozofski esej ili poeziju bilo zanimljivo pismo,
na što se autor ovih stihova mudro dosjeti novog dijalektičkog pojma,
nismo jugonostalgičari nego jugoznatiželjnici žudimo za subjektivnim iskustvom
i stjecanjem dojma,
jer čuli smo o Jugoslaviji i puno toga lošeg,
kako nije bilo slobode i da najbolje što si mogao popiti je Mirogojček,
da ničeg nije bilo i da se po traperice putovalo u Trst ili Austriju,
da se mrko gledalo svakog tko je slavio Božić i da si skrivao božićnu jelku
od susjeda ako si želio ići u partiju,
a eto ja žalim što iako sam bio i u Austriji i u Italiji
evo baš Trst nisam imao prilike vidjeti,
dok na Jadranu brojni ne odmaraju već putuju da bi radili pa ne znam koliko se to nekome
nakon što su i ostatak godine radili a nisu zaradili može svidjeti,
ajde Božić se danas slavi ali sad te gledaju ispod oka
ako nisi fan božićnog kiča i potrošnje,
a i danas članska iskaznica stranke otvara vrata samo što ima jako puno stranaka
baš su se na političkom drvetu razgranale grane njegove
krošnje,
jednom mi je netko rekao da smo danas naslijedili sve najgore iz bivšega režima,
pa eto ne bi bilo zgorega biti vremenski putnik i doživjeti i te neke dobre stvari iz Juge
ono što vidimo u povijesnim knjigama da ima,
pa smo tako drugar i ja jugoznatiželjni,
da doživimo tu Jugoslaviju, a ne samo slušamo što nam nepouzdani svjedoci žele prenijeti,
onako turistički
kao što možeš otići posjetiti Španjolsku ili Grčku,
da vidimo što je tako posebno u Jugi da i tridesetak godina
nakon njenog nestanka i obožavatelji i mrzitelji i dalje o njoj pričaju
i stalno su u nekakvom grču.
