Ponedjeljak 23.5.2022.

Komunistička epska pjesma u desetercu

Crveni Guslar - Kosta Novaković

Komunistička partija Jugoslavije je 1931. godine objavila epsku pjesmu u desetercu. Anonimni autor, potpisan samo kao “Crveni guslar” posvetio ju je kralju Aleksandru Prvom Karađorđeviću, ili kako su ga komunisti zvali, Aleksandru Posljednjem. Crveni guslar je bio Kosta Novaković, komunista iz Čačka koji je u to vreme živeo u Berlinu i radio kao član Izvršnog komiteta Balkanske komunističke federacije i Komiteta nacionalnorevolucionarnih organizacija Balkana. Pjesma se bavi temama dominantnim u periodu ranih tridesetih, kao što je nacionalna represija nad nesrpskim narodima, politički teror Monarhije nad neistomišljenicima i rasipanjem državnog novca na vladajuću klasu. Poseban dio posvećen je junačkoj pogibiji sedmorice sekretara SKOJ-a, Đure Đakovića, i još nekolicini drugih mučenika, a autor pritom ismijava kukavički odnos socijaldemokrata, koje su sklopile kompromis s vlastima.


Posljednjem Kralju


Kulu gradi kralje Aleksandre
Vrh Dedinja, okraj Biograda,
Zida kralju stotinu odaja,
Sto odaja hiljadu konaka.
Tri stotine kletijeh sužanja
Zidaju je tri pune godine
Sve o trošku riznice državne.
Zidaju je i danju i noću,
Blagim danom kano i radinim.
Gradi kralju šestokatnu kulu
Sa koje se dade pregledati
Srijem ravni i pô Šumadije.
Al je gradi ne da Srjemom ravnim
I ljepotom šuma kraj Avale
Oči pâse, dušu nasladjuje.
Ne gradi je sljepim i sakatim
Što na zdravlje u boju zgubiše;
Ne gradi je da bi krov savio
Hiljadama bjednih beskućnika.
Ni rataru, ni bjednom rudaru
Ni bolnome, ni osakaćenom
Ne namješta tam meke dušeke.
Već je gradi da pirovat more
S bankarima i sa spahijama
I sa svitom svojih gjenerala.
Još je gradi da se silan brani
Da od koga, od naroda svoga.
U zidove udara cementa
Tvrda gvožgja i ljutog čelika.
Još u temelj uzidao kralju
Četir sužnja u četiri kuta:
Makedonca i brata Hrvata
Crnogorca i kršnog Albanca
Kao simvol sile i bijesa:
Da mu roblje mrtvo temelj čuva.
Ispod kule provodi lagume –
Po tri reda sa sve četir strane –
Kojima će topove voziti
I pukove svoje vjerne garde,
Ako li mu za nevolju dodje.
Načičkao kulu topovima
I vraškijem mitraljez-puškama,
Pa oko nje podiže kasarne
Za četiri puka pješadije,
Dva topdžija i dva konjanika.
Kad je kulu krovom pokrivio
Sidje kralju državnoj blagajni
I izvuče tridest milijona
Te je kulu srebrom okitio:
Spolja srebrom, a unutri zlatom.

***
Kad je kralju kulu dogradio
On poziva sovjet ministara
I glavare ljute policije –
U po noći kad mu vrjeme nije.
U vrh stola sebi s desne strane
Posadio Petra Živkovića:
Tovar mesa pol grama pameti.
S ljeve strane Lazarević Mašu.
Starješinu zloglasne Glavnjače,
Do njih redom ostale ministre –
Srbe s desna, a Hrvate s ljeva,
Da se znade e je srpsko carstvo.
U dnu sovre posadio kralju
Ministera Maksimović Božu
Što mamuzom škole uredjuje
U lakejstvu što svima prednjači.
Kad se prve čaše dovatiše
Skoči kralju ko da se pomami
Tresnu šakom po stolu srebrnom
Te ministri od strâ poskočiše:
Milost kralju, što smo zgriješili!
Ode kralju srdit besjediti
Po adetu nakriviši glavu
I tupijem, pakosnim pogledom
Mjereć redom svitu ministara:
Evo ima dve pune godine
Od kako sam diktator postao
S mojim vjernim Petrom gjeneralom
Perjanicom moje Bjele Ruke.
Diktatorum mene načiniste
Da posijem strah i trepet svuda –
Medj radnike i medju seljake,
Da mi dulje harati možemo.
Diktator sam kolko radi sebe
Tolko radi vaših milijuna,
Tolko radi vaših spahiluka
Tolko radi vašijeh banaka
Tolko radi vašijeh fabrika.
Strah sam sijo ali mi ne niče.
Mjesto straha i mjesto trepeta
Da zadrma zemljom iz temelja,
Komunisti mene nazivaju
Aleksandrom kraljem Poslednjijem.
Nekad vjerno roblje Herceg-Bosne
Vojvodine, Srjema, Slavonije
Na dinaru lik moj buši, kljaštri
Djecu moju šmrkavcima zove –
Vlast ne štuje, porezu ne plaća.
Šumadinci zubima škrguću
Pri pomenu imena mojega.
Bez zazora svukuda govore
O pijankah i o terevenkah
U dvorima mojim i Perinim.
Makedonac jošt Srb se ne zove,
Na Kosovu još Albanac živi,
Još Bugarska pod nogam nam nije,
Albanija još zaražena nije,
A grad Solun grčki barjak čuva.
Crnogorci moje ministere
Ko nekada paše haračlije
Sisavcima javno nazivaju,
Što krv i znoj narodni sisaju.
Roblje diglo glavu na sve strane,
Diglo puške na moje džandare,
Na džandare i na poreždžije.
Pokraj mojih bjelijeh dvorova.
Mira nemam, sanak odbjegnuo:
Sto put noću iz dušeka skačem,
Sto pušaka mnim uprtih na me,
Dvje stotine krvavih očiju,
Rek bi vire iz svakoga kutka.
Kao mahnit jurim po sred noći
Od jednoga do drugoga dvora,
Ne bil oka sa okom sklopio.
Žena moja, krv tudjega roda
Svaki mjesec u tazbinu bježi
Vuče dječu ko mačka mačiće,
Jer se boji ostat u mom dvoru.
Sve se bojim e će odbjegnuti
I podsmjehu mene izvrgnuti.
Mira nemam, sigurnosti nemam,
Što sam: kralj li, il bjednik kukavni?
Moje blago leži umrtvljeno
U kasama srpskijeh banaka,
Te ga moram u tudjinu slati,
A tudjina ćara prikraćuje:
U tudjini mali interesi.
Vlast i silu mi smo zagrabili
Da bi naše blago utrojili.
Zašto sila – ak davit nećemo,
Zašto vlast nam – ak harat nećemo,
Došlo j' vreme, gospodo ministri,
Da vi sebe bolje pokažete.
Inače će narod ustanuti,
Carstvu našen konac učuniti,
Meni uzet dvanajest palaća
I jost k tome dvanaes spahilika
A vam vaše blago i dvorove.
Nasta tajac u zlatnoj dvorani
Zuk zvrknuše da bi tresak bio.
Ministrima glave puste stale,
Na jeziku riječ se ne veže,
Dok ne skoči Maksimović Božo,
Zakoluta pjanijem očima
I povika promuklijem glasom:
Tri put hura! caru Balkanskome!
Ja sam vjerno – stade nabrajati –
Srpsku miso kroz škole pronijo
Pravoslavne crkve, manastire,
Dao zidat na sve četir strane.
Iz bukvara imena hrvatska,
Makedonska, albanska, slovenska,
Dao istrt da im traga nije, -
Carstvo naše sad će ojačati.
Gospodaru slavni i premudri,
Poče Hrvat, ministar riznice,
Kase naše ostale su prazne,
Jer u puka ni filira nema.
Seljak žito u pol cjene daje,
Ma ga nema kuda teslimiti;
Ne stiže mu solju da s osoli,
A kamo li porezu da smiri
I lihvaru interes da plati.
Vlasti porez ućeruju vrjedno,
Ama narod ne podnosi mirno.
Pogibe nam sila porezdžija:
Šestina ih pade kraj Osjeka,
Četverica u kršnom Podravlju,
Kolicina u Srjemu ravnome
U Srbiji 'i u Vojvodini
Još se ne zna, još se zatajuje.
Gladni ljudi ištu hljeba, rada,
A radnici na noge ustaju –
Širom zemlje štrajkovi se šire
Za odbranu zlehudih nadnica.
Briga tvoja, premudri vladaru,
Da s ne digne kuka i motika,
Jeste briga naša svekolika.
Mi, bankiri hrvatskog naroda,
Fabrikanti i naše spahije
Prihvatismo tvoju diktaturu,
Odbacismo ime svog naroda –
Radi našeg ćara i šićara.
Pokušasmo svijema silama
Obmanuti hrvatskog seljaka.
Pusta blaga iz hazne državne
Rasturismo po zemlji Hrvatskoj:
Kupovasmo duše i savjesti,
Da nam slugam' za prjevaru služe.
Zakupismo Kovačević Karla,
Od dedaka pravismo junaka –
Ma nam pare uludo odoše.
Narod Karla pljuje gdje god stigne
I kloni se njega i njegovih
Kao svijet od psa šugavoga.
Što nam osta, do li sila naša.
Ja mnim da nam ovo činit valja:
Udvojimo silu i džandare,
Pojačajmo stegu nad narodom,
Ne bil' porez kako utjerali,
Ne bil' bunu kako spriječili.
Hitro kralju odvrati Svrljugi:
Mudar savet valja poslušati:
Opsadite sela i zaselke
Otvorite vatru iz pušaka
Pogonite stoku iz torova;
Guber, bakrač, ralo, tiganj crni
Ne prezajte kupit od svakoga
Tako samo porez skupit će se,
I gospodostvo naše očuvati.
Dodje riječ na Preku Nikolu:
Tebi hvala, dobri gospodaru –
Zbori Preka i prilazi skutu.
Iz ničesa mene si podigo
Žutim zlatom mene obasuo,
Da utišam brojne invalide
Da umirim buntovne radnike
Da zavaram sirote seljake.
Obećavah, lagah – kolko znadoh
Ma se gladni ne dadu lagati.
Seljak ište zemlju i volove
Radnik ište rada i zarade.
Tri stotine punijeh hiljada
Vrjedna puka po zemlji se vuče
Po drumima i po dubravama
Goli, gladni, poput gladne marve.
Neko ruku kidiše na sebe
Al množina ršum na bogate.
Vrije, šumi, čudno se talasa
Sve si slutim, dobro biti neće,
Kralju brazde čelo pobrazdaše
A zaigra donja gubavica
Pa srdito Preki odtgovara:
Kakvu zemlju hoće sirotinja?
Zemlja j'moja i mojih spahija.
Tri stotine veleposjednika
Sve stubovi mojega prjestolja
I šest stotin veljijeh bankira
Miliji su meni po sto puta,
No stotine hiljada seljaka,
Nadničara, golih proletera.
Polovicu što bez rada osta,
Rasprodajte u zemlju Francusku,
Francuska je naša zaštitnica,
Naš gospodar i uzdanje naše,
Bez nje naša svevlast bi propala –
A njoj roblja izobilja treba
Za galije i crne rudnike.
A od para što no ućarite
Dajte djelom u haznu državnu,
A dijelom socijalistima
Iz družine Topalović Živka,
Mojim vjernim plaćenim slugama,
Da radnike pokornosti uče,
Moju carsku krunu veličaju,
I balkansko carstvo pripremaju,
Za prijestol Karagjogjevića.
Nemirnima udrite bičeve
A vogje im vrgnite u lance.
Kada riječ dogje o lancima
Skoči hitro Petre Živkoviću,
Tresnu čizmom i zveknu mamuzom
I zaškilji svinjskijem očima
Pa zapiska ženskijem avazom:
Veličanstvo, diktatoru mudri,
Sila moja ravna j' sili tvojoj.
Toli ljudi ružno o men zbore
Da muškosti u mene ne ima,
Ali moja ruka ne zadrhta
Gde god silu pokazati treba.
Čizmom čvrsto stao sam pod gušu
Hrvatskome, slovenskom narodu.
Makedonce i vredne Bosance,
Crnu Goru i Hercegovinu
Vojvodinu i Kosovo polje
Stegao sam sebi u pesnicu.
Ime, jezik, oduzo sam njima,
Razderao narodne oblasti
Kao kasap što brava čereči
I predao vjernim banovima
Na upravu pod mojom komandom.
Policija vjerno mene sluša
I ne ima srca ni milosti
Da pogazi, smrvi i prebije
Komuniste i narodne borce
Porobljenih desetin naroda.
Eto vam ga Lazarević Maša
Pa nek redom po istini kaže.
Maša ćuti, gricka kusa brka
Pa on ode brižno govoriti:
Gospodaru, ko pokorni sluga,
Ispunjavah sve tvoje naredbe,
Kako tvoje tako i Perine.
Ja i vjerni Bedeković Janko
I još tome Milan Aćimović
I našijeh šest hiljad špijuna
Učinismo što činit mogosmo.
Pogubismo Gjakovića Gjura
Stub čelični, vođu boljševika.
Vrgosmo ga na najljuće muke
Da nam oda družinu ostalu,
Al ne oda druga ni jednoga.
Polumrtav svojom ljevom rukom
Skrši desnu našem detektivu.
I kad kuršum srce mu probuši
Dignu oči ka istočnoj strani,
Ka Rusiji zemlji boljševičkoj
I uzviknu kao da grom prolomi
“Ovako se gine za Komunu!”
Pogubismo Gjakovića Gjuru,
Al' mu spomen u srcima osta
Svih radnika i vrjednih seljaka.
Pogubismo mladog Mišić Janka
Diku cjele radne omladine –
Ne moš reći čim li odvajaše
Od ostalih svojih saboraca,
Da l hrabrošću, umom il ljepotom.
Pogubismo, al šta učinismo?
Vaskoliko hrvatsko Zagorje
Od seljaka do crnog rudara
Postojbina takijeh junaka
Ko Matija Gubac što no bješe
Spomen Jankov čuva i njeguje
I njegovim duhom se zapaja.
Ubismo im Mija Oreškoga
Pobratima mladoga Mišića
Mlada ruka, ali čvrsta bješe
Bujne krvi, borbene radničke
U junaštvu para da mu tražiš.
Ubismo im Popovića “Peru”,
Što ga druzi “Agom” nazivahu,
Pošalice, jer siroče bješe.
Ljućeg risa ne rodila majka
Koj za nože rukama hvataše
I špijune naše razgonjaše.
Skupa s “Agom” ubismo Kolumba
Što zajedo sa njim se boraše
Omladinu na bunu spremaše.
Pobismo ih, al malo ćarismo,
Radna momčad svuda se zaklinje
Da će žrtve skupo osvetiti.
Ubismo im Hećimović Niku
Što crvenu pomoć dijeljaše:
Sužnjim hljeba i lulu duhana
Te bodraše koji duhom klonu,
Spasavaše od zime i gladi
Udovice i djecu nejaku.
Ustrjelismo Bracan Bracanova
Ustrjelismo Mašanović Marka,
Mukam veljim dosle nečuvenim
Umorismo Marganović Pavla
Vojvodinu što na bunt dizaše.
Na stotine drugijeh prvaka
I po izbor najboljih junaka
Niz pendžere tamnica bacasmo
Ko bundeve zrele razbijasmo.
Pogubismo Finci Benjamina
Pogubismo Matiju Baruna –
Sto vogjahu bosansku sirotu
Ka slobodi i ljudskoj pravici…
Pobismo ih, da im broja nema.
Dvadest hiljad bacismo u lance
Podvrgosmo mukam svakojakim
Muško, žensko, staro ko i mlado.
Slijedeći Tvojoj zapovjedi
Komuniste da prvo zatremo
Pa da posle juriš učinimo
Na prvake raznijeh naroda
Što ustaju protiv sile naše, -
Posle vodje Radića Stjepana
Pobismo ih jošte desetinu.
Na hiljade u zatvor nabismo
Duge noći mukama mučismo,
Ali sada manje no ikada
Silu tvoju oni priznavaju.
Makedonce, ljute ubojice
Trijebismo ko divlje zecove
Pedeset ih kundakom pobismo
Što kundakom, što li brzometkom.
Napunismo njima sve tamnice
Od Velesa pa do Maribora.
Sabirasmo družine fašista
Mrkonjića i Jugo-sokola:
Iz ološa i iz robijaša
I iz bjesne dece bogataša,
Džandarima da s' na pomoć nadju.
Što ču Tebi više kazivati
Gospodaru, sve to i sam znadeš.
Mi vršimo samo volju tvoju,
Volju tvoju i tvoje družine.
Mi štitismo blago zelenaša,
Mi čuvasmo zemlju spahijama,
Mi ropskijem lancima stezasmo
Proletere u svjem fabrikama.
Ali ono što jošte ne znadeš
Evo ću ti sada iznijeti.
Kad se narod zastrašit ne dade,
Ja razaslah tri stotin špijuna
Širom zemlje na četiri strane
Da uhode svuda po narodu –
Što li narod sada namjerava.
Špijuni mi pravo donosiše:
Bogataši vjerni su na vazde
Sviju vjera i sviju nacija:
Fabrikanti kano i bankiri
I vladike kano i rabini.
Od biskupa večinu dobismo
I manjina oštalih biškupa
Brige nama zadati ne kani.
Reis-Ulema sluša kô vladika,
Al' ne sluša bjedna sirotinja
A nje puno ko vode u moru
U kom s' mogu bogati utopit.
Radnik drži sirotog seljaka
Sirot seljak uz gladna radnika.
Po goram se družine sastaju,
Jedan drugom tvrdu vjeru daju.
U dubovoj i bukovoj kori
Urezuju zlokobne znakove
Srp i čekić, zvjezdu su pet kraka
Znamenije Sovjetske Države.
Sa imenom Moskve pozdravljaju s'
Pjetoljetka Sowjetske Unije
Postala im pjesma nad pjesmama
U pobjedam' Sovjetske Države
Svoju sreću i uspjeh gledaju.
Usudiš se oružje dignuti
Prot' narodne Sovjetske Države,
Na noge će listom ustanuti
Protiv tebe i tvojih glavara.
Sa podsmjehom zbore o tvom carstvu
Ko što zbore o proljetnjem snjegu.
Jugoslave zovu ludo-slavim
A teb svuda krvavim tiranom
Kom će skoro za vrat nogom stati.
I gotovo otvoreno zbore
Da ne ima drugoga spasenja
Do ustanak oružjem dignuti.
Crven barjak svuda posaditi
Mjesto tvoga trobojnog barjaka…
Nasta tajac oko stola redom
Ne ufa se niko slova tražit,
Al se ufa Srškicu Milane –
Vele-Srbin veći od Pašića –
Te on uze družinu hrabriti:
Jest, valja nam priznati istinu,
Kola naša idu niza stranu.
Ali ja ću kola ustaviti,
Turi li me svjetlo Velićansto
S desne strane na mjesto Perino.
Naša zemlja postaće šta jeste:
Prozvaće se Velika Srbija.
Cjelu Bosnu ja ću prevrnuti,
Cjelu Bosnu i još Vojvodninu.
Muslimane sve ću pokrstiti,
Što nij' Srbin sve ću posrbiti.
A svijema što slobodu traže
Tužnije će zakukati majka
Po sto puta negoli pod Perom.
Dokle kralja misli premišljaše:
Da l' će Peru, da l' Srškić Milana,
Podiže se Sernec klerikalac
I lukavo ode besjediti:
Pop Korošec vama poručuje:
Naša crkva ka i pravoslavna,
Vlast kraljevu priznaje od Boga.
Kralj je vlastan sjeći, peći, rjezat
Neposlušne svoje podanike.
Ali crkva traži svoj udio
Od onoga što s' narodu uzme.
Što se tiče narodne pravice
Lagaćemo Slovence i dalje
Ko što smo ih i dosad lagali.
S tog', vladaru, mirno možeš spati
Ako bude medj nama pravice,
Medju tobom i nama ostalim
Pri podjeli riznice državne.
Istom fratar besjedu završi
Al zahuka kroz noć sovuljaga
Kobna ptica Karagjorgjevića.
Kralja obli mrtvačko bljedilo.
Strah čovjeku kalja obraz često
A vladara pravi krvolokom.
Grmnu kralju na Lazarevića:
Malo l' gvožgja, malo li olova
Malo l' naših vjernijeh džandara.
Pravi nove sprave i falake
Udri nove muke komunistam!
Posjecite ko još pravo stoji
Ko još neće koljena da zgiba.
Gdje ko šušne o crvenoj zvjezdi
Olovom mu ždrjelo zapušite!
Gnjevno kralju korbačem udari
Po srijedi stola srebrnoga
A cokulom po abonos podu…
U mah nogom o pod udario
U mah mačak ispod stola sunu,
Crni mačak, poklon od punice.
Oa strâ kralju u nesvijest panuo
A na ruke Maksimović Bože.
Mučno stade svima ministrima
Ponajviše kralju Aleksandru
Kad se prenu iz straha nemila.
Sramota je jednom diktatoru
Komuniste tuć' a ne dotući
Dušanovo carstvo priželjkivat
Ko lisica na groždje kiselo
Nekmol ženski u nesvjest panuti
A da rašta, rad mačka crnoga.
Planu kralju kano žeravica
Pa iskuka zlatna samokresa:
Mačak pisnu i dušu ispusti.
Kralju gromko doviknu Manojlu:
Prije nego sutra dan osvane
Prvi Maju, danak sirotinje
Četvericu mrtvih komunista
Hoću vidjet u tvojoj glavnjači!
Rukom manu kralju diktatore
I otpusti svitu ministara.

***

Sunce jarko na konak se sprema
Lahko klizi po vrh Bježanije
Kraj Zemuna prebijela grada.
Na vrh gore ko umoran putnik
Za časak se nujno ustavilo
Rek bi nešto misli i premišlja –
Ne će mu se jošte na počinak.
Baca pogled prema Bijogradu
Kao da se od njega oprašta.
Mjeri dvore bijogradskih gazda
I palate cincara bankira,
Ponajduže kraljeva konaka
I njegovu kulu na Dedinju.
Oko sunca hvatale se guje
Polu tamne a polu krvave,
Ko da plahu buru naslućuju
Na sutrašnji danak Prvog Maja.
Gledale ga gazde bijogradske
Gledali ga cincari bankiri
Ponajduže kralju Aleksandre
Gledao ga strašljivim pogledom.
Sama mu se slitnja nametaše,
Mora da je neko predskazanje:
Prošle noči tica sovuljaga
Danas sunce krvlju obojeno.
Kralju vrgnu petostruku stražu
Oko svoje na Dedinju kule;
Na topove pope nišandžije
A svu gardu okolo Dedinja
Metnu kralju u bojnu pripravnost.
Cjele noći oka ne sklopio –
Misli kralju misli svakojake:
Da l' je kula dovoljno mu jaka
Da l' je vojska dovoljno mu vjerna
Da li će mu dostanuti para
Za špijune i silne džandare
Da se zatre pleme komunista.

Tješi s', kralju, al' se ne utješi!
Iz kostiju straha ne istjera!
Boj se, kralju, ubojat se nećeš!
Mo-š dvadeset drugijeh hiljada
Proletera vrgnut u tamnice, -
Al' nikada uništiti nećeš
To junačko pleme komunista.
Malene su sve tvoje tamnice
Za sve one što se na te dižu –
Za onijeh osam milijuna
Porobljenih raznijeh naroda
Što ram' uz ram' sa komunistima
I pod vodjstvom srpa i čekića
Jednu frontu do pobjede drže;
Za koje je srp i čekić post'o
Simvol i štit slobode naroda.
Zvjerstva tvoje bjesne policije
Ne ustrašit, već će razjariti
I radnika i vrijednog ratara.
Iskušaćeš što no su kušali
Svi tirani na kršnom Balkanu,
Kroz mnozinu dugijeh stoljeća.
Crnogorac s kršom se srodio
I od krša tvrdji postanuo.
Što s Bosancem, što li s Hercegovcem,
Što s Albancem misliš uciniti!
Ljute borbe kroz mnoge vjekove
Za kruh crni i slobodu svoju
Od ljudi su lafove stvorile.
Makedonac čelikom je posto
Kroz vjekove na patnji i muci.
Čelik grizeš pregristi ne moreš.
Ma se jadan ludo pouzdaješ
A u Srblje ravne Šumadije.
Srbski seljak i bijedni radnik
Koje no su do kože zderali
Zelenaši, bankiri-cincari
I žgadija tvoje porezdžije
Krvnikom te kraljem nazivaju; -
Danas rube tvoje porezdžije
A sutra će tebe sarubiti;
A to njima prvom biti neće.
Rezat možeš ine buntovnike
Ali bunu ustaviti nećeš.
Ko što mladon drvu grane režeš
Jednu rezeš a tri izbijaju,
Tako drvo komune ne sreza
Jer joj korjen zdrav u zemlji dube.
Pića mu je bjeda milijona
Pića mu je tvoja tiranija
Tiranija tvojih izmećara.
A krepi ga sunce sa Istoka
Iz slobodne Sovjetske Rusije
Gdjeno radnik i ratar vladaju,
Gdje ne ima kralja ni spahija
Ni bankira ni fabrikanata.
Zalud kušaš radine, seljake
Jedne vjere i jednog naroda
Protiv drugog naroda podignut.
Jednaka im muka i nevolja
Skova med njim čelično jedinstvo,
Ko med svima vama tiranima
Žedj nesita za tudjom zamukom
Bratstvo pljačke što no je skovala.
Vaše bratstvo na slabim j' nogama.
Strepi, kralju, ali ne od toga,
Što ti tuce poreždžija zkinu
Što ti Čelan dva džandara srubi
Što ti bombe žudjen sanak kradu.
To su samo prvi navještaji
Pred oluju, koja ti se sprema!
Teb i tvome Petru generalu
Teb i tvojim vjernim spahijama
Teb i tvojim hijenam bankiram
Teb i tvojim slugam ministrima
Hiljade se spremaju Čelana
Da vam s puškom u pohode podju.
Jesi'l vido more, kad s'uzbuni
I poruši brda od kamena
U pra smrvi najveće galije
Što mnijahu morem da vladaju.
Ravna morskoj narodna je buna
Što kotrlja krune i prjestolja
Kao vjetar borove šišarke.
Jesil' čuo za cara moskovskog
Sto pedeset punih milijuna
Razma puka pod sobom držaše?
Sto put više u njeg bje špijuna
Sto put više bjesnih gjenerala
Sto put jače bjehu mu spahije
A sada im ni spomena nema.
Takvu buru tebi narod sprema.
Zalud s uzdaš, krvavi tirane,
Da kada ti zadnji časak kucne
Da ćeš pazar moći napraviti
S gospodskijem hrvatškim vodjama
Kano što si s Radićem pravio.
Hrvatski se seljak dosta peko
Na roštilju gospodskijeh vodja.
Jednog vodju on danas imade
Jednog vodju ko i radnik bjedni:
Sjajnu, rujnu, petokraku zvjezdu –
Zalog borbe i prava narodnog,
Uzdanicu radnika, seljaka.
Pod znamenjem petokrake zvjezde
Radnik, ratar i mali obrtnik
Zavitlaće zemljim ko oluja
Zbrisaće ti tvoje gjenerale
Bjelu Ruku tvoju uzdanicu
Iščupaće cjelu do ramena,
A spahije i hrle bankire
Ukinuće sa lica zemljina.
Tvoju kulu srušit do temelja
Tebe kuli u lagume šćerat.
Djetlić dublje duplju u drvetu –
Da on tiće i sebe zakloni
Od sokola tice brzolete.
Ti cementa produbit ne moreš
Ni čelika tvojijeh laguma.
Tvojom krunom od dragog kamenja
Natopljenom krvlju sirotinje
Poigrace djeca ko šor-kapom.
Na tvojijem bjelim dvorovima
Na tvojijem i tvojih spahija,
Na palačam silnijeh bankira
Na dimnjakam groznijeh fabrika
Pobošće ti crvena barjaka
Srp i čekić i sovjetsku zvjezdu.

***
Aleksandre, Krvavi, Poslednji
Ne vara te tvoja slutnja crna.
Što no sunce gujama ovito
Polu crnim, a polu krvavim
To su znaci bure i oluje,
Koja će vas poput groma silna –
Vas tirane, dželate naroda
I splet gadni vašijeh špijuna –
Sravnit s zemljom, kao oštrom kosom.
Ali iza bure i oluje
Toplije će zasijati sunce
Močnoj vojsci radnika, seljaka,
I sa vrha petokrake zvjezde
Odblesnuće zemljom na svje strane
Zemljom rada, pjesme i slobode
Gdje tiran'ma mjesta više nije.

Crveni Guslar