Na Vučevu – Vladimir Nazor
Pod vatrom s neba i suprotne planine,
uz goru su se popeli s mukom
u šumu zašli – o, šumo spasiteljice!
Žestoka hajka stiska sa svih strana.
Vatreni obruč biva uvijek uži,
umor im lomi koljena, glad grize
utrobu, žeđa u grlu ih davi,
a šuma je bez ploda i bez vode;
ležaji svi su dračavi i vlažni,
kamenje oštro – o, šumo izdajice!
Ipak su legli, ma gdje bilo; i san
tvrd neodoljiv prikovao o tle
svu čeljad koju, bolesnu i ranjenu,
za sobom vuče takva vojska – oh, slasti
rastopiti se čitav u nesvijesti!
… On bdi i gleda ljude uspavane
i ne može ih više prepoznati:
tjelesa leže ko satrta; svi su
udovi kao razlomljeni; bosim
nogama krv se zgrušala na peti;
kroz dronjke vidi jadnu ljudsku put,
što studen ju je grizla, glad je sušio,
kamenje i trnje bolo, a na licu
sto pečata je udarila patnja!
Spavaju čeljad, dok avion kruži
nad šumom ko da svoje žrtve čuva.
Reko bi: to je satrvena gomila,
pogažen, razdrt i raskliman rep
na tijelu vojske; udovi joj klonuše,
volja je njena prelomljena, snaga
sva ispijena. Kad večeras jekne
pokretu nalog, iz tog će logora
ustati zbog mrtvaca, i povorka
aveti bosih partizana ići
po tragu živih ratnika. – Oh, nitko
živ ustat neće sa ležaja toga!
Al` usklik jeknu: “Pokret!”
I gle: “mrtvaci” ustaju.
Pod stablima
komešanje ovaca, konja, ljudi.
I vika stoji, dozivanje, guranje.
“U red!” Kolona već nestade; izlazi
iz paprati i travom se vijuga
ko bjelouška duga i šarena.
ide po rubu visočine, sunce
na zapad dok svu je obasjava;
bliješte dronjci ko svila, lica
pozlatila se u sjaju sunčanu.
Te jadne krave, ti umorni konji,
te gladne ovce i te bijedne žene,
što stoku vode i pušku nose, i ti
ranjeni borci i bolesni ratnici
najednom ko da oživiješe, idu
korakom krepkim uzdignute glave,
i novi nalog ne slušaju – “Tiho!
Opasnost prijeti.” U pijanu zanosu
kolona ide odvažno i – pjeva.
“Tiho.” – Al` pjesma slavonska, i
splitska,
i banijska, i bosanska, i tko zna
čija i otkud, ali naša, ječi
planinom punom prijetnje i opasnosti;
iz duše cijelog naroda se diže
krik prkosa i vjere.
Naprijed! Dalje!
Svi putovi su sada otvoreni,
mrtvaca nema. –
I život caruje.
Hitlerovi generali dobiše zadatak, da unište Titovu vojsku. Poče Četvrta ofenziva. S Vrhovnim štabom počinje i Vladimir Nazor višemjesečnu kalvariju Četvrte i Pete ofenzive. Noći prolaze u napornim pokretima kroz šume i snijegom zavejane planine, odmori u pećinama i potocima, u jarcima i šikarama ne pružaju sna, jer su neprijateljski bombarderi neumorni od zore do mraka tražeći Titovu glavu. Petrovac, Oštrelj, Drvar, Glamoč, Livno, Rama, nezaboravna noć prelaska preko Neretve. Pentranje i puzanje uz zaleđenu Ljubinju, preko čudno divlje Ljute. Predah između dviju ofenziva, sunčana Govza, Sandžak, Crno Jezero pod Durmitorom. A onda nagli prekid odmora i krvava trka preko Pive i Vučeva, Sutjeske i Zelengore, probijanje iz obruča smrti. Najuzvišenije vojničko djelo ovoga rata tako bogatog herojskim podvizima Titovih partizana, veličanstvena epopeja gladi, zime, iznurenosti i smrt. Bile su to strahote za najtvrđe prokušane borce naviknute na sve, što bi srušilo svaku drugu vojsku, a kamo li za nježnog starca. U građanskom odijelu, sa sivim pustenim šeširom, s kojeg se osmjehivala crvena petokraka zvijezda, čudno je odskakao, pa ipak bio jedno s onom 'bolesnom i ranjenom čeljadi', koju je 'vojska vukla za sobom' i od koje su se i sami borci tako malo razlikovali.
Trebali su krajnji napori svih tjelesnih snaga čovjeka da se izdrži. Još je više trebalo vjere, one vjere, koja je bila jedina sila, koja je toj neviđenoj vojsci kroz krv i leševe, glad i bolest, studen i dronjke, obećavala izlaz na sunčana polja, u voćnjake i hljeb, u pobjedu. Pogledajte onu fotografiju koja pokazuje visoko nad Pivom uski viseći most od razmaknutih gredica preko kojih oprezno korača starac Nazor, pogrbljen i pognute glave, dok most podrhtava pod svakim korakom. Nezaboravna slika, dokument ljudske veličine.
Vojnim Kljaković: Jedan napis o Vladimiru Nazoru iz narodnooslobodilačke borbe
