... A trinaeste, mračne i kišovite noći, nekoliko desetina krajiških proletera, opkoljenih kod bolnice u planini, pođoše na poslednji juriš protiv deset puta jačeg neprijatelja i junački padoše u neravnoj borbi...
(Po jednom izvještaju)
U našem kraju žita klasaju, rukama našim sijana,
žetva nas čeka i pjesma djevojačka
večernja, sjetna, tijana,
a mi smo pali,druže
palo je žito, mlado,zeleno,proljetna žetva rana
maglene tuge, uz šapat kiše, nad mrtvom pjesmom kruže.
Mrtve su ruke i mrtve puške,
u Smrti se prestrojavamo,
drug je uz druga svog;
a njih je bilo.... a njih je bilo –
deset na jednog.
Deset na jednog u kišnoj noći, a mi smo umorni bili,
bili smo gladni i mokri, na jednog –deset zvijeri.
Jedan na deset, jedan na deset! O, zar se i to može?
Da - mi smo proleteri!
Kad smo od kuće krenuli, suze nas mnoge prate
i rodne gore brižno šumore:
O, da l’ će da se vrate?
Čekaju starice majke, kaplju besane noći,
i pogled niz drum stražari
glasnik će od nas doći.
Doći će nova mladost,donijeti nove dane
i nastaviće naše pjesme nedopjevane,
u živoj vatri iskovane.
O, od te smo pjesme počeli mi, kroz njih zborimo iz daljina,
poznaće u njima sestra brata,djevojka dragog,
a tužna mati sina.
I dan će slave doći,pobjeda bit će naša,
nestaće divljih zvijeri,
s četama Slobode marširaće tada
i mrtvi proleteri.
8. juna 1942. udruženi njemački bataljun Prinz Eugen sastava 7 četa, domobrani i četnici opkolili su Proleterski bataljon Bosanske krajine kod sela Lepenice na planini Motajici. U danonoćnoj borbi sa mnogostruko premoćnim neprijateljem Bataljon je razbijen, a preživjeli borci probili su se po grupama.
U prvom stroju prilikom formiranja bataljon je brojao 256 boraca. U borbama u Centralnoj bosni Bataljonu su se priključili i preostali borci 4. krajiškog NOP odreda koji je razbijen četničkim pučem i izdajom.
Nakon bitke na Motajici u stroju je ostalo samo 118 boraca. Veći dio rukovodstva je izginuo ili pri probijanju bio zarobljen i kasnije ubijen.
Među njima su bili:
Danko Mitrov, španski borac, komandant 4. krajiškog NOP odreda,
Zdravko Čelar, komandant Proleterskog bataljona,
Esad Midžić, politički komesar Proleterskog bataljona
Novak Pivašević, komandant 3. bataljona 4. krajiškog NOP odreda.
U prethodnim iscrpljujućim borbama su poginuli komesar Kozarske čete Proleterskog bataljona Operativnog štaba NOP i DV za Bosansku Krajinu Fadil Šerić i bombaš istog bataljona Branko Tubić Jelin, narodni heroji.
Potjera za proleterima tu nije stala. Noću 13/14. juna Bataljon se, iako u veoma smanjenom sastavu, ali i dalje kompaktan i borbeno sposoban, prebacio preko Save. U Slavoniji s povezao sa Banijskom proleterskom četom koja je već tamo djelovala, i sa slavonskim partizanima. Učestvujući u borbama Bataljon je svojim primjerom doprinio učvršćivanju i razvoju partizanske borbe u Slavoniji.
Sedmog jula 1942. štab bataljona je uputio izvještaj Operativnom štabu za Bosansku krajinu o gubicima bataljona, Na spisku poginulih i nestalih nalazilo se ukupno 189 proletera.
Bataljon se u Slavoniji istakao u zajedničkim napadima na Kamensko, Đulovec (dva puta), Gojilo, Grubišno Polje, Španovicu, i u borbama na Siraču i Radlovcu.
14. oktobra 1942. Bataljon se vratio preko Save.
