Donosimo pricu o Bilicama iz pera naseg čitatelja i time označavamo početak suradnje s vama, drage čitateljice i čitatelji. Mi vam nudimo medij, a vi svima nama uvid u vaše lokalne borbe protiv fašizma. 
Gospođa sa fotografije svake godine na današnji dan položi buket cvijeća i upali svijeću kraj spomenika u Bilicama (Stubalj). Ona nije imala ni godinu dana, a njen pokojni brat niti tri godine, kad joj je 8. veljače 1943.godine talijanska okupatorska vojska na tom mjestu bez krivnje i suđenja pogubila oca zajedno s još jedanaest nevinih mještana.
Svih dvanaest žrtava bili su Hrvati, katolici, radnici-težaci; njihova uniforma radničko-težački trliš, a oružje motika na ramenu. Platili su životom zbog nečijeg doušništva, jer su kao dalmatinski Hrvati u prodanoj i okupiranoj zemlji simpatizirali Narodnooslobodilački pokret. Na svojim leđima nosili su teški križ - i socijalni i nacionalni - a težili su ka zvijezdama, boljem sutra.
Tužno je i žalosno, u našem današnjem trenutku, da gospođa koja je kao jednogodišnje dijete ostala bez oca hranitelja i doma - kuću joj je istoga dana zapalila okupatorska vojska - u trenutku dok polaže cvijeće i pali svijeću na mjestu stradanja svog oca biva izložena mrkim pogledima nekih novokomponiranih «nacionalista» koji ne znaju povijest, zagađuju sadašnjost i nemaju budućnost. Također je žalosno vidjeti oštećeni i obeščašćeni spomenik, zvijezdu petokraku.
Kako članak ne bi paušalno bio ocijenjen kao subjektivni stav nekog nostalgičara, pročitajmo što o samom događaju kažu dva različita i neovisna izvora.
Ljetopisac iz NOP-a (Spomenici revolucije, Šibenik 1980.) kaže:
«8. veljače 1943. Biličani neće zaboraviti nikada. Tog dana u rano jutro, talijanski fašisti, pošto su u toku noći blokirali mjesto s kopnene i morske strane, poduzeli su do tada najveću raciju sa preko 4000 vojnika u namjeri da Bilice «očiste» od ustanika i «razbiju» ovo partizansko uporište u neposrednoj blizini Šibenika.
Ovom prilikom fašisti su uhapsili velik broj osoba. Među uhapšenima prozvali su dvanaestoricu, osmoricu Biličana i četvoricu Šibenčana iz Razora (imena im se nalaze na spomeniku na Stublju) i nakon batinanja i mučenja streljali na predjelu Stubalj pred uhapšenima i nasilno prikupljenim narodom. Ali fašistički zlotvori se nisu ovim zadovoljili. Sljedećeg dana oni na groblju Raskrižje streljaju još četvoricu Biličana Matu Čaletu, Grgu Grubišića, Paška Mikulandru i Marka Mikulandru. 106 rodoljuba i simpatizera NOP-a su odveli u šibenski zatvor i zatim osudili na robiju, četvoricu na doživotnu, usput opljačkali mjesto i sa sobom odveli stoku te odnijeli vino i ulje…»
Spomenik je podignut 9. X. 1977., izvor: Spomenici revolucije, Šibenik
Ljetopisac u Samostanu sv. Lovre (Ljetopis samostana sv. Lovre, Split, 1996.) između ostalog piše usput i o tom događaju:
«8.veljače. Jučer je bio sastanak Trećeg Reda. Bila je prisutna i stara Milica Lambaša iz Crnice-Bilica, te je poslije dala da joj se reče sv. Misa pred Presvetim Srcem Isusovim za njezinu obitelj i da će doći slušati. I došla je jutros. Međutim, dok se je sv. Misa govorila ili malo prije ili kasnije došli joj Talijanci i četnici i ubiše joj jednog sina i kćer, te dva unuka - da su tobož pomagali partizane. Možda su mjere počele naredbom novoga guvernera Giunte?»
Iz oba izvora da se zaključiti tko su bile žrtve: mali siromašni ljudi, rodoljubi. Njihovi životi kao i životi mnogih drugih rodoljuba bili su ugašeni, potomci ostavljeni bez zaštite, domovi spaljeni, skromni imetak opljačkan.
Samo Providnost zna kako su njihovi potomci preživjeli to vrijeme.
Danas kod djece njihove djece ne postoji ni trunka mržnje. Samo tužno sjećanje i misao kako bi život bio ljepši i lakši s njihovim djedovima.
Ipak, javlja se gorčina kad se nađu oni koji ne znaju poštovati nevine žrtve, jednako ove koje smo spominjali kao i one u Jasenovcu, Vukovaru i Škabrnji.
Gorčina se ponovno javlja kada čitamo o tome kako mnogi «esuli», «optanti» i ini «tolomaši» zahtijevaju od naše države visoke odštete za konfiscirani imetak. Neki jesu u pravu, ali istovremeno se zaboravlja bezbroj slučajeva oduzimanja života i uništavanja imetka u vlastitoj domovini.
Možemo ovu tužnu priču dopuniti s naknadnim događajima. Poslije ovog okupatorskog razbojstva veći broj Biličana se pridružio partizanskim jedinicama. Tako se i djed gospođe sa slike, u svojim pedesetim godinama, u svom opravdanom bijesu prema okupatoru i razumljivoj želji da osveti sina jedinca pridružio obližnjoj partizanskoj jedinici. Sudbina je htjela da je nakon par mjeseci dospio u pakao Sutjeske gdje je izgubio život zajedno sa još 785 boraca iz šibenskog kraja.
Hoće li se vratiti spomen ploča s imenima palih na spomenik u Stublju? Hoće li netko službeno položiti vijenac i upaliti svijeću za stradale? Sudeći po izgledu spomenika, teško da će u rodnom mjestu i mjestu stradanja nevinih žrtava neki gat ili obala dobiti ime u njihovu spomen.
Učeni i iskusni ljudi kažu: Povijest je učiteljica života. Ako se ova generacija tako ponaša prema žrtvi svojih djedova, toplo se nadam da se neke buduće generacije neće jednako ponašati prema najnovijim žrtvama iz Domovinskog rata.
Ovaj članak nema nikakvih drugih pretenzija osim da se danas, na 75. godišnjicu stradanja izrazi pijetet nedužnim i skoro zaboravljenim mučenicima:
Čaleta Šimi (Ante),
Lambaša Anti (Ante),
Baljkas Dumi(Jose),
Lambaša Marjanu (Jose),
Mikulandra Dani (Šime),
Mikulandra Krsti (Luke),
Mikulandra Ivi (Marka),
Mikulandra Mili (Jakova),
Piližota Anti (Vice),
Piližota Ivi (Vice),
Slavica Marku (Tome)
i Vudrag Anti (Ive).
Uz poziv da se ne nagrđuje njihov spomenik.
Ivan A. Petras
Kadar iz filma "Ministarstvo ljubavi" u kojem se spomenik u Bilicama pojavljuje kao scenografija.
