Već i prije gledanja dokumentarnog filma Irene Škorić "Neželjena baština" stvorio sam neke negativne predrasude prema njemu i to baš zbog imena. Kao da nije već dovoljno zla nanijeto i nanosi se spomenicima NOB-a sad ih još nazvati i neželjenima - grozno mi je zazvučalo. Vjerojatno većini koja koristi taj termin za devastirane spomenike to nije (svjesna) intencija, ali termin je grozno neproduktivan i lagano vuče na autošovinizam. A još kad je prije njega pušten (srećom) kratki dokumentarac o pripadniku mladeži HDZ-a – Uzdanica, čiji su gledatelji pobjegli prije "našeg" filma, predrasude su se još bolje zacementirale. Napomenit ću da sam film pogledao dan nakon završetka festivala ZagrebDox na dodatnim projekcijama s obzirom na veliki interes publike i rasprodanu premijeru. I to je bio još jedan nagovještaj da narod još pamti i voli tu baštinu.
Gledajući film shvatio sam da nismo samo mi u publici jedini koji je vole i bore se da opstanak baštine NOB-a. Slučaj Spomenika na Petrovoj gori pod imenom "Spomenik ustanku naroda Banije i Korduna" prikazan je kroz sjećanja ljudi koji su radili u ugostiteljskim objektima, kao kustosi u muzeju ili sudjelovali u omladinskim radnim akcijama koje su se održavale na tom spomen području. Oni u svojim izlaganjima žale za njegovom sudbinom i vremenom kad je on omogućavao prosperitet i bio na ponos toga kraja, dok je svijetlio kao plamen na vrh Petrovca pri zalasku sunca, a vrhunac povezanosti naroda sa spomenikom sam vidio kad je jedna od žena usporedila tugu za devastiranim Spomenikom na Petrovoj gori s gubitkom svojih roditelja. Spomenik još živi i kao voljeni simbol na amblemu lokalnog nogometnog kluba Petrova gora.
Dio dokumentarca iz 1984. o Spomeniku ustanku naroda Banije i Korduna na Petrovoj gori
Na sljedećem slučaju spomenika za 525 žrtava ustaškog masakra u Veljunu mogli smo se upoznati s aktivisticom Tatjanom Vujčić Vlačić koja s puno ljubavi i žara obnavlja uništene i vandalizirane spomenike u svom Kordunu. Treći prikazani slučaj je onaj skulpture "Ustanak" Frane Kršinića koju je grad Sisak sakrio iz centra grada u šumu Brezovica gdje su je polagano na komadiće isjeckali skupljači otpada. A iz obližnjeg spomenika "Stari Brijest" su još davno prije ukradene bakrene šake, tj. skulptura "Partizanski pozdrav" s imenima 76 boraca (slika 2.). Čak i Romi koji su karikaturalno prikazani kao glavni odgovorni za ove tri devastacije "vole" ove spomenike jer kako kažu "više se ne rade tako veliki i vrijedni spomenici, s ovima si mogao prehraniti cijelu romsku obitelj, koje su velike, a s ovim novima slabo". Ovi kradljivci su manji problem s obzirom da se većina uništenih spomenika devastirala i minirala zbog ideoloških razloga već ranih 90-tih. Dovoljno je bilo prikazati kadar s izrešetanom kamenom spomen pločom u Brezovici i čekićem porazbijanom zvijezdom (slika 3.) da se vidi pravi uzork stanja ovog spomeničkog kompleksa, a to se nije učinilo. Ove posljednje devastacije su se desile samo kod onih rijetkih primjera koji su preživjeli prvi val devastacije i rađene su od vrijednog materijala. A to što Romi danas kradu bakar s preostalih spomenika ide na odgovornost vlastima koji ne vode računa niti o spomenicima, a što je još važnije niti o narodu koji mora živjeti od skupljanja željeznog otpada.
Miniranje Bakićevog spomenika u Kamenskom prikazano je kroz priču povjesničara umjetnosti Zlatka Uzelca koji ga je pratio od otvaranja do dana višestrukog miniranja. I kroz njegovu priču prožima se osjećaj žala za gubitkom takvo vrijednog dijela koje je po njemu spadalo u vrhunce spomeničke baštine u svijetu. Zlatko između ostalog s ljubavlju priča i o jedinstvenom zvuku udaranja kiše o čelične trokute Bakićevog Spomenika revoluciji naroda Slavonije.
Za kraj dolazi najemotivnija priča o spomeniku Stjepanu Filipoviću kroz priču kipara koji s tugom gleda pod nogama svoj minirani rad i stanovnika Opuzena koji se još bore da sjećanje na ovog narodnog heroja ostane živo. Ljudi pričaju o njemu s toliko ljubavi i želje da se spomenik jednom obnovi, a jecaju i kroz suze gube glas dok proživljavaju dane kad su skrivali ostatke skulpture od gradske administracije koja se potrudila očistiti svaki preostali trag spomenika.
Posebno je bilo vrijedno i zanimljivo vidjeti mnoštvo arhivskog video i foto materijala s otvaranja spomenika i privatnih arhiva i to onih spomenika kojima više nema ni traga. A i popis stručnih sugovornika, povjesničara i kunsthistoričara te njihova zapažanja o tim "super suvremenim spomenicima koji apstraktno upućuju na socijalizam i na pobjedu nad fašizmom i projiciraju neku bolju sliku budućnosti" su svakako vrijedni kako bi u ovom postmodernom društvu pokušali shvatiti njihov razlog i način nastanka.
Nažalost i ovaj film poput prvog dokumentarca na ovu temu, Damnatio memoriae Bogdana Žižića previše pažnje daje samo monumentalnim spomenicima vrhunskih kipara za kojima navodno jedino trebamo žaliti. Kao prirodna pojava je prikazano miniranje stotina "partizana s puškom lokalnih umjetnika". Bez obzira što su iza tih "nestalih skulptura" stajale ploče sa stotine i tisuće imena poginulih boraca i žrtava fašizma. I što se obično radilo o prvim spomenicima u tim manjim sredinama, kad su po prvi put u povijesti "mali ljudi" dobili svoje zasluženo mjesto u kolektivnom sjećanju, a ne samo gospodari i vojskovođe kao do tad.
Uzdasi i jecaji publike za "Neželjenom baštinom" i krvave oči od suza koje smo mogli vidjeti na kraju filma su najbolje pokazali koliko je ona još voljena, a neželjena od sustava koji nam želi izbrisati sjećanje na socijalističku revoluciju, narodooslobodilačku borbu i žrtve fašizma kojeg se danas rehabilitira.
Lovro Krnić
Neželjena baština / Unwanted heritage trailer from Artizana on Vimeo.
