U jeku novog vala devastacija antifašističke baštine diljem Hrvatske, na koji vladajući uporno zatvaraju oči, iz Privlake kraj Zadra stiže još strašniji primjer, institucionalni kulturocid. Gotovo pola stoljeća star spomenik palim borcima NOR-a, koji su mještani nekoć podigli samodoprinosom i koji je napravio rođeni Privlačanin općinske su vlasti uklonile bagerima u netransparentnoj akciji, skrivajući se iza odluka školskog odbora.
Divljanje nad antifašističkom spomeničkom baštinom u Hrvatskoj nastavlja se i u 2026. godini. Samo unatrag mjesec dana zabilježili smo veći broj takvih slučajeva. U Borovu Naselju kraj Vukovara sa spomenika su ukradene vrijedne mesingane vaze. Kod Čabra u Gorskom kotaru spomenik je u potpunosti devastiran te su ukradeni reljefi. Na otoku Pagu, netom nakon što je obnovljena, ponovno je uništena spomen-ploča koja obilježava ustaški logor smrti Slana. Spomenik palim borcima na zagrebačkoj Trešnjevci nakon nebrojenih devastacija opet je osvanuo vandaliziran, pa je nakon čišćenja još jednom vandaliziran. U Splitu su na spomen-ploči Prvom splitskom odredu opet osvanule ustaške insignije, i baš to na rođendan ustaškog monstruma Pavelića. U Šibeniku je za potrebe Thompsonovog koncerta oskvrnjen spomen-park Šubićevac, zaštićeno kulturno dobro s najvišom razinom zaštite.
U isto vrijeme, premijer Plenković oštro je osudio vandalski čin oskvrnjivanja spomenika – onog u Međugorju, u susjednoj nam državi, kojeg je skrivio poljski katolički fanatik. Barbarizam koji se događa u Hrvatskoj, i u jeku aktualne “crne revolucije” u društvu postaje sve agresivniji, za hrvatsku vlast je ne-tema. Mnogi se pitaju gdje je pravna država? Hoćemo li doživjeti da netko od rušitelja spomenika NOB-i bude zakonski sankcioniran? Hoće li ozbiljni glas s HRT-ovog “TV kalendara” ikad progovoriti o kulturocidu tisućljeća koji se događa u Hrvatskoj od 90-ih do danas?
Dana 11.8.2026. u Privlaci kraj Zadra uklonjen je spomenik palim borcima i žrtvama fašističkog terora, koji se gotovo 45 godina nalazio ispred lokalne škole. Međutim, to nisu učinili vandali - već kamioni i bageri Općine Privlaka. Načelnik općine Gašpar Begonja (HDZ) poziva se na odluku škole da se spomenik ukloni iz školskog dvorišta. Ravnateljica škole Verica Škibola lopticu prebacuje na školski odbor. Šesteročlano vijeće mudraca iz školskog odbora, na čijem čelu je učiteljica razredne nastave na Viru, Marijana Mustać, na sastanku 10.7. donijelo je odluku da se spomenik ukloni. Pri tome bi se neki dijelovi spomenika premjestili na lokalno groblje. Dobro uigran tim omogućio je da se spomenik u kratkom roku odstrani, a odgovornost razvodni. Načelnik Begonja pak obećava da će spomen-ploče biti postavljene na novom dijelu groblja, a ostaje nejasan i nedorečen u vezi kipa. Je li o svemu ovome bilo ikakve javne rasprave i dobivanja pristanka od obitelji i antifašističkih udruga? Poštivanja autorskih prava umjetnika?
Ravnateljica OŠ Privlaka Verica Škibola, u veljači 2026. (preuzeto iz Zadarski List)
Škola u Privlaci izgrađena je 1975., u “omraženoj” Jugoslaviji, i u to vrijeme bila je jedna od najbolje opremljenih škola u zadarskom kraju. Škola je tada nosila ime “Vlado Bagat”. Sam spomenik svečano je otkriven 1981. godine, u sjećanje na 48 Privlačana poginulih u borbi protiv fašizma. Borbi u kojoj je sveukupno sudjelovalo preko 500 mještana Privlake. I nije to bio običan kip, već spomenik na koji su Privlačani bili izuzetno ponosni. Spomenik kojeg su Privlačani sami platili, iz samodoprinosa, u iznosu od 800 tisuća tadašnjih dinara. Spomenik koji predstavlja Privlačanina borca-partizana, radnika, ribara i sabunjara s galebom na ramenu, kao simbolom slobode. Naposljetku, spomenik čiji je autor rođeni Privlačanin, akademski kipar Mate Šango.
34-godišnji kipar Šango tada je za Narodni list rekao: “Privlaka, more, sabunjari, moje djetinjstvo, otac partizan… Rastao sam ovdje, i u spomeniku je dio tog mog djetinjstva, u neku ruku, tu je ukomponirana i autobiografija svih tih momaka koje život i priroda učiniše snažnim, hrabrim, čestitim… Ta široka stopala bosonogih, sabunjarske zavrnute nogavice, široke žuljevite šake, isturene gole grudi, tvrdo lice koje šibaju sunce, more, posolica, jugo, bura, sve je to naš ovdašnji čovjek.”
U 2026. godini pušu neki drugi vjetrovi. Spomenik se premješta na groblje kako bi bio što manje vidljiv, a sve pod krinkom “sigurnosti djece” i neznanih “infrastrukturnih planova”. Zar je moguće da će kip privlačkog borca, na koji su Privlačani nekad bili ponosni, sad progutati mrak općinskih podruma? Iako mještani Privlake nikad nisu oskvrnuli ovaj lijepi spomenik, sada iz straha mnogi nerado javno govore o njegovom zatiranju. Ima li još uvijek snažnih, hrabrih i čestitih Privlačana? Do kada ćemo trpjeti zatiranje naše prošlosti?
