Prije dva mjeseca, 21. septembra 2019. godine, Antifašistički vjesnik je u suradnji i uz financijsku podršku Srpskog narodnog vijeća organizirao besplatan prijevoz autobusom u Drežnicu, mjesto na granici Gorskog kotara i Like koje je do početka 1990-ih – s pravom – nosilo prefiks Partizanska. Pun minibus mladih antifašistkinja i antifašista uputio se u Drežnicu kako bismo u što većem broju prisustvovali komemoraciji i pridružili se proslavi na mjestu bivše partizanske bolnice na Javornici, nedaleko Drežnice.
Mještani Drežnice, jednog od najznačajnijih partizanskih ustaničkih mjesta u Hrvatskoj, svake godine održavaju komemoraciju u sjećanje na antifašističke tradicije mjesta kao i na stradale mještane u Drugom svjetskom ratu (260 partizana i 630 civila) te oko 300 ranjenika umrlih u partizanskoj bolnici na Javornici.
Ove godine je istraživački tim projekta "Baština odozdo / Drežnica: tragovi i sjećanja 1941.-1945." Organizirao i stručno vodstvo po značajnim lokacijama i spomenicima u samom selu te na mjestu bolnice. U sklopu vodstva, obišli smo Spomenik palim borcima i žrtvama fašističkog terora i Spomenik ustanku naroda Drežnice u centru mjesta te spomen-kompleks posvećen Partizanskoj bolnici br. 7 u šumi, na obroncima planine Javornice. Uz to, prisustvovali smo komemoraciji na spomen-kosturnici blizu partizanske bolnice te po završetku programa imali priliku razgovarati s mještanima Drežnice koji su nam pričali o herojskoj povijesti svojega mjesta.
Na samom kraju vodstva, uz Spomenik ustanku naroda Drežnice, historičar Milan Radanović pričao nam je i o Drežničkoj današnjici. Istaknuo je kako su Drežnica i njeni mještani predmet institucionalne diskriminacije. Tako primjerice Drežnica nema benzinsku pumpu, poštu niti – doktore. Nadalje, „nestale“ su zemljišne knjige (koje se nalaze na tavanu ogulinskog suda) te je stoga upitno vlasništvo Drežničana_ki nad vlastitom zemljom i domovima, a sporovi o tome, započeti tokom devedesetih, i dalje traju. Iskoristivši tu, po Drežničane_ke nepovoljnu situaciju sa zemljišnim knjigama, vlasnik ogulinskog lanca supermarketa s podružnicom u Drežnici i s vezama u lokalne vlasti se upisao u vlasništvo kuće u kojoj se nalazi dućan, ali i druge ustanove i udruge. O cijeloj problematici sa zemljišnim knjigama je prije godinu i pol već izvijestila ekipa emisije Provjereno. Uz sve to, Drežničani_ke se bore i s krađom svoje šume. Radanović nam je pričao i o ostalim, ozbiljnim problemima koji brinu Drežničanke_e, a to su depopulacija i zanemarenost sela i njezinih stanovnika od strane lokalnih županijskih i nacionalnih institucija.
Svakako, Drežnica nije jedina općina koja se bori protiv navedenih problema i diskriminacije, primjerice onih glede zemljišnih knjiga, depopulacije ili za dostojanstven život nedovoljne infrastrukture. Međutim, Drežnici zasigurno ne ide u prilog da je riječ o mjestu sa srpskim stanovništvom, koje je, kako nam niz primjera pokazuje, trn u oku vladajućima od trenutka odcjepljivanja od Jugoslavije. Stoga je na svima nama koji_e znamo za te probleme da pojačamo glasove onih koje se ignorira te da im budemo podrška u borbi za opstanak i dostojanstven život.
Slijedi prijepis govora Filipa „Pipa“ Maravića (90), održanog 21.9.2019. na komemoraciji u Drežnici, koji nam je autor ovih redaka ustupio na objavu. Pipo je jedan od rijetkih živućih svjedoka fašističkih strahota koje je pretrpjelo stanovništvo Drežnice tijekom Drugog svjetskog rata, ali i nemjerljivog herojstva i doprinosa toga mjesta i njegovih mještana Narodnooslobodilačkoj borbi.
„Poštovane drugarice i drugovi, gospođe i gospodo, dragi prijatelji,
Okupili smo se da se u najkraćim crtama prisjetimo onih teških, ali slavnih dana kada je narod Drežnice, zajedno s Primorcima, Goranima i narodom Brinja, riješio da se digne u borbu protiv fašista i njihovih pomagača.
Događaji koji su prethodili ustanku bili su jako dramatični, jer su ustaše od dolaska Pavelića na vlast odmah počele loviti naše ljude kao divljač. Činjenica je da su ustaše od aprila do kraja srpnja, to jest do početka ustanka ubile i poklale te bacile u jame 60 naših Drežničana. U tom momentu K.P., koja je već na ovom terenu djelovala, poziva narod na ustanak. Organiziraju se manje grupe, prikuplja se oružje te se osnivaju logori i to centralni logor u šumi iznad Tomića, zatim Breznanski logor, Zrnića logor, Radlovića logor i Krakarski logor, kojem se kasnije priključuje Breznarski logor.
Dana 9. listopada 1941. partizani iz svih logora defiluju pod crvenom zastavom sa zvijezdom petokrakom i srpom i čekićem kroz drežnička sela pozivajući narod na veliki zbor, koji se istog dana održava u Drežnici. Istog dana skida se i pali ustaška zastava sa općine, pali se sva ustaška arhiva u općini i na općinsku zgradu stavlja se crvena zastava sa petokrakom i srpom i čekićem. Poslije ovoga zbora Drežnica masovno pristupa ustanku i svi sposobni za borbu polažu zakletvu da će se boriti za slobodu. Tako je 10. oktobar uzet kao dan prvog oslobođenja Drežnice od ustaške vlasti. Toga dana ono nekoliko ustaša, koji su prethodnih nekoliko mjeseci harali po Drežnici, uspijevaju pobjeći, a nekoliko dana ranije ubijen je načelnik općine ustaša Dragan Kobešćak i njegova supruga Marta, koja je bila rodom Drežničanka.
Dana 14. oktobra Talijani kreću iz Novog Vinodola sa sva kamiona puna vojske da upadnu u Drežnicu, koja je bila slobodna samo četiri dana. Na cesti u šumi kod Stalka sačekuju ih primorski partizani, a priključuju se i drežnički. U toj borbi ubijeno je 25 neprijateljskih vojnika, a bio je veliki broj ranjenih, koji su otpremljeni u bolnicu Ogulin.
Drežnička sloboda nije potrajala jer Talijani već dvadesetog oktobra sa 2000 do 3000 vojnika upadaju i zauzimaju Drežnicu. Par dana kasnije tj. 25. oktobra osviće prvi snijeg. Iste noći Talijani opkoljavaju sva sela a ujutru njihove patrole idu od kuće do kuće pozivajući ljude da svi muškarci moraju ići po propusnice u njihovu komandu, koja se nalazila u crkvi. Kako je koji dolazio u crkvu, bio je uhapšen i zadržan u crkvi. Tako su na prevaru uspjeli zarobiti preko 500 ljudi. Sve te ljude držali su u crkvi 14 dana uz svakodnevno mučenje i ispitivanje popraćeno batinanjem, a 4. novembra po snijegu i jakoj snježnoj vijavici, povezane u konopce onako jadno odjevene i izmučene pod jakom vojnom pratnjom, uz njihovu zaglušujuću limenu glazbu odvode u Jasenak i zatvaraju u jasenačku crkvu. U Jasenku odmah njih 9 osuđuju na smrt i streljaju, a ostale odvode u Ogulin i zatvaraju u kulu, a obzirom da je kula bila pretijesna zatvaraju ih po ogulinskim podrumima. U Ogulinu na smrt osuđuju i streljaju na Bukovišku njih 14 drugog prosinca 1941. Isti taj prijeki sud šezdesetijednog zatvorenika otprema u Rijeku i zatvara u zloglasnu Via romu. Tu odmah osuđuju Simu Radulovića na smrt i streljaju, a ostalih njih šezdeset osuđuju na dugogodišnju robiju i otpremaju u Italiju, od kojih mnogi nisu imali sreću da živi dočekaju kapitulaciju Italije. Kada su ove otpremili u Rijeku onda one preostale niih oko 400 pustili kućama jer im nisu uspjeli dokazati bilo kakvu krivnju.
Od dana 4. novembra kada su odveli preko 500 drežničana, povlači se i talijanska vojska iz Drežnice a Drežnica postaje slobodna i tako ostaje sve do početka velike opet talijanske ofanzive nazvana operacija „Velika kapela“ u septembru 1942. godine.
Sada, kada je Drežnica postala slobodna, iste zime u Drežnicu dolazi Glavni štab NOR-Hrvatske, kao i Centrali komitet KPH i Agitprop te ostaju u Drežnici do jeseni, tj. do pred veliku ofanzivu na Drežnicu u septembru 1942.
Kako je pokret rastao i postajao masovniji izvodilo se je sve više oružanih akcija i vodile se veće vojne operacije, bilo je i ranjenika pa se je ukazala potreba za osnivanjem bolnice koja je poslije na ovom terenu djelovala uz sva paljenja sve do 28. januara 1944. godine, a tada je njemačka vojska uspjela da je zapali i uništi. Međutim, na ponos herojske omladine Drežnice, Jasenka, Brinjskog Gornjeg Kraja kao i omladine Bribira i okolnih naselja nikada ni jedan ranjenik nije pao neprijatelju u ruke. Ovdje ću samo napomenuti da su djevojke u januaru 1944 na snijegu preko 1 metra uspjele uz nadčovječanske napore iz Javornice prenesti veliki broj nepokretnih ranjenika preko planine Stalak gdje ih u Dulibi (?) preuzima omladina Bribira i prenosi dalje na sigurno.
Kao što je već naglašeno 16. septembra 1942. počima operacija „Velika kapela“ kada talijani angažuju Peti armijski korpus, tj. divizije RE i Lombardija ojačane sa divizijom Grantieri, zatim dva bataljona crnih košulja, mnogo tenkova, aviona kao i još nekih jedinica, zatim oko 2000 ustaša i oko 1200 četnika, dakle ukupno oko 38000 vojnika i jakom opremom napadaju Drežnicu u kojoj se je tog momenta nalazilo oko 400-500 partizana, jer su udarni bataljoni bili u borbama na Kordunu, gdje su uništili ustaško uporište u Hrvatskom Blagaju. Tako talija[ni] 16.09. upadaju u Drežnicu, pale, pljačkaju i ubijaju sve što im se nađe na putu. U Drežnici, koja je do rata brojila oko 6000 stanovnika ostaje samo jedna kuća koju nisu zapalili, a ona je dobro došla jer su odmah u nju smješteni ranjenici koji su za vrijeme ofenzive bili smješteni dalje u šumi pod šatorima i maskirani. To je bila kuća Nikole Vukelića zvanog pakola. Tom prilikom talijani zarobljavaju puno civila (žena, djece i odraslih) te ih odvode u logor u Bakar gdje su mnogi umrli od gladi. Kako je bilo onima koji su se uspjeli spasiti u šumi bez igdje ičega a zima na pragu. Kud je tko iz šume krenuo po hranu ili vodu bio je ili ubijen ili zarobljen pa su ljudi glad još nekako podnosili, a vodu da bi preživjeli, istiskivali su iz gnjile bukove klade.
Nakon 12 dana, kada su uspjeli spaliti Drežnicu, pobiti i zarobiti puno naroda, opljačkati puno stoke i svega drugog talijani 28.09. napuštaju Drežnicu i povlače se prema Ogulinu, ali ih u šumi Tisovac zatječu udarni bataljoni koji su se usiljenim maršem vratili sa Korduna. Ovdje je, prema talijanskom izvještaju višoj komandi, poginulo 18 i ranjeno 17 vojnika, a zaplijenjena između ostalog tri minobacača, 2 mitraljeza, 3 puškomitraljeza i još mnogo opreme.
Još su talijani uz pomoć ustaša izvršili ofanzivu na Drežnicu u martu 1943. godine i više nisu uspjeli doći na ove terene. Kasnije su njemci i ustaše više puta upadali u Drežnicu i palili, tako da je Drežnica spaljena sedam puta. Sve paljevine i pljačke lako je Drežnica podnosila, ali je ostala neizlječiva rana na srcu svakog drežničana kada su ustaše 21. studenog iskoristili veliki snijeg i snježnu vijavicu te u zoru upali u drežnička sela, zatukli u bajtama žene, djecu i starce te poklali ili žive spalili oko 170 žena, djece i staraca. Toga dana poklano je ili živo spaljeno 53 djece do 16 godina.
U selu Radlovići hvataju Zorku Radulović koja je samo jedan dan ranije rodila i nije sa djecom mogla uteći nego se sakrila u nekom podrumu sa troje djece. Zu ustaše kolju i ubijaju Zorku i njezine dvije kćeri od kojih je jedna rođena samo 1 dan ranije. U Đureške Nikolića kući zatječu šestero djece i sve žive spaljuju. U selu Lokva nekoliko staraca muškaraca i žena zatvaraju u kuću te žive spaljuju, a na njihove jauke govore da se starci u kući žene i pjevaju.
Takvih događaja bilo je nekoliko, jer su pred kraj rata često upadali u ova sela, partizani su bili u Lici, tako da je ovdje bila samo komanda mjesta.
Na kraju napominjem da je Drežnica paljena sedam puta, a poginulo je 255 boraca s puškom u ruci, žrtava fašističkog terora bilo je 529 i umrlih od tifusa 80. Od ovih 529 bilo [je] 78 djece do 5 godina, 58 od 6-10 i 34 od 11 do 15 god.“
