Povodom 27. obljetnice miniranja Spomenika pobjedi revolucije naroda Slavonije u Kamenskoj nedaleko Požege, prenosimo ulomak iz knjige "Knjigocid. Uništavanje knjiga u Hrvatskoj 1990-ih" (Zagreb: SNV, Profil, 2012., 47-49), u kojem autor Ante Lešaja, uz citate Dušana Matića, donosi malo poznate i namjerno zaboravljene podatke o okolnostima miniranja spomenika, jednog od cjenjenijih i najimpresivnijih modernističkih realizacija ovoga tipa kod nas, ali i u širem europskom kontekstu.
.jpg)
***
(…) U knjizi »Cultural Heritage of Croatia in the war 1991/92« na str. 57. nalazi se fotografija br. 39 »Revolution monument. Kamensko« Vojina Bakića, ali tu fotografiju ne prati odgovarajuće objašnjenje: ni kojoj je revoluciji posvećen spomenik, ni što se s njim i kada dogodilo. Na str. 48–49 je, uz tezu o neideološkom značenju brojnih spomenika hrvatskih umjetnika, sljedeći tekst o Vojinu Bakiću i spomeniku Kamenskoj: »Ove javne skulpture, često postavljene na otvorenim prostorima, pa stoga i golemih dimenzija, nisu imale veze sa socijalističkom ideologijom, naprotiv: one stoje kao svjedoci slobodnog duha, izazova i stvaralaštva Hrvatskih skulptora«.
Notirajmo: Ovdje je pridjev »Hrvatski« upotrebljen kao kulturološki atribut zato što su neki od ovih umjetnika po narodnosti Srbi, ali su se razvili u Hrvatskoj kulturnoj klimi i doprinijeli stvaranju Hrvatske kulture.
»Neki od ovih spomenika, primjerice čelična »plošna forma« (»leafy form«) što ju je napravio Vojin Bakić u Kamenskoj kao spomenik u počast revoluciji u Slavoniji nesumnjivo spada među najveće apstraktne spomenike u svijetu«.
Ali nema ni jedne riječi i o drugim brojnim djelima Vojina Bakića, koja neosporno pripadaju u »kulturnu baštinu Hrvatske«, a koja su također najvećim dijelom potpuno uništena, iako su se nalazila na područjima izvan neposrednih ratnih djelovanja, srušili su ih dakle »naši«. Čemu je onda uopće trebalo u knjigu uvrštavati fotografiju spomenika?!
Istina o tome tko je i kako srušio Bakićev spomenik je iznesena u knjizi Dušana Matića »Vojin Bakić, moj prijatelj« (Dušan Matić, »Vojin Bakić moj prijatelj«, Zagreb, 2007., str. 110–114). (slijedi tekst koji je autor stavio u fusnotu, op.a.)
S obzirom na značenje spomenika samoga, kao i laži i ponašanja odgovornih prema činu rušenja takvoga spomenika, smatram potrebnim navesti nekoliko bitnih djelova Matićeva teksta.
»Rad na koncipiranju i izradi spomenika tražio je suradnju brojnih stručnjaka, a trajao je deset godina. Svi su spomenik smatrali umjetničkim remek-djelom, a načinom je gradnje ta skulptura »mogla odolijevati svim vremenskim nepogodama«. Bio je to, citira Matić Tonka Maroevića, »spomenik slobodi imaginacije i trajno svjedočanstvo snage hrvatske skulpture u drugoj polovici stoljeća, dostojan takmac mnogim prethodnim Meštrovićevim i Augustinčićevim monumentalnim kompleksima, a opet bitno autonomnije djelo, gotovo sasvim nepodložno političkim i politikantskim manipulacijama. Habent sua fata libeli, pa dok čujemo da je smiona cjelina u Kamenskoj srušena, sudbina spomenika na Petrovoj gori (podignut 1981. godine) sasvim je neizvjesna.« (Ljetopis HAZU. 1996.). I odmah nakon loga Matić dodaje:
»Spomenik Pobjedi naroda Slavonije podignut je povodom i u čast 25. godišnjice VI. slavonskog partizanskog korpusa, a otkrio gaje Josip Broz Tito 9. XI. 1968. godine u prisustvu mnoštva građana iz cijele Hrvatske, a posebno boraca ovoga korpusa, mnogih prijatelja i umjetnika... Ta vitka, trideset metara visoka apstraktna skulptura uzdizala se na brežuljku Blažuj iznad sela Kamenska na raskršću putova Slavonska Požega - Pakrac - Voćin sve do barbarskog čina miniranja ove ljepotice 21. februara 1992. godine. Prema pričanju očevidaca, tog zimskog dana bojnik Miljenko Cmjac. komandant 123. brigade hrvatske vojske naredio je rušenje spomenika. Nije miniranje išlo jednostavno, odjedanput, jer vandali nisu znali da je spomenik stručno sagrađen, sa 25–30 statičkih uporišta, kako bi mogao odolijevati svim vremenskim nepogodama. Bakiću su pomagali u poduhvatu mnogi stručnjaci, inženjeri i statičari. Rušili su ga i rušili, a tek su deveti put uspjeli u barbarskoj namjeri. Spomenik je razoren i raznesen, a sve je završilo u jednom hercegovačkom otpadu. Miniranje su morali izvesti stručnjaci, što samo dokazuje kako čin rušenja nije bio slučajan... Kao da sam čin divljačkog rušenja nije bio dovoljan, pa se lažima i neistinama obavještava javnost o sramnom događaju:
a) da su četnici minirali spomenik ili
b) o silnom rušilačkom vjetru kojem spomenik nije mogao odoljeti.
U Vjesniku od 20. decembra 1992. godine, povodom smrti Vojina Bakića, Vesna Kusin, likovna kritičarka, nekako je usput, samo da se odradi, napisala nekoliko redaka i jednu neistinu: »Njegov spomenik slobodi naroda Slavonije srušili su četnici«. Kome trebaju i služe neistine, gospođo Kusin, jer se i tada znalo i tko je i kada uradio to barbarsko djelo? Čemu falsificiranje događaja, gdje vam je novinarska etika? O silnom rušilačkom vjetru u člančiću objavljenom u »Požeškom listu« od 19. marta 1992. godine Vesna Milković piše »...zbog toga, jakom naletu vjetra, u nevremenu 21. februara, nije bilo teško da ga jednostavno prevrne«. Međutim, prema podacima Državnog hidrometeorološkog zavoda u Zagrebu, Grič 3: »U tom promatranog razdoblju nisu bile zabilježene pojave tuče, grmljavine i jakog do olujnog vjetra«. Laž ostaje laž i ništa drugo.
Opširnija informacija bila je potrebna iz više razloga:
1) Neposredni naredbodavac da se ovakav zločin izvrši, Miljenko Cmjac, ne samo da nije pozvan na odgovornost, nego je »lijepo napredovao sve do generala...«. I takvi ljudi su »ugledna gospoda«, neke vrste »stupova« ovoga režima! A kad sam od Ministarstva obrane u nekoliko navrata (26.4.2004.; 28. 10. 2004.; zatražio podatke o događaju, koji bi se morali nalaziti u dokumentaciji spomenute vojne jedinice, nisam dobio nikakav odgovor! Tko mari za zanovijetanje nekog civila, građanina, za tamo nekakav spomenik i to još s »mirisom mrskog nam socijalizma«. i što je najgore, spomenika čiji je autor »oprosti bože Srbin«. Time je bjelodano iskazan kulturni i moralni sunovrat režima koji je to omogućio, ali je jasno iskazana i simbolika čina.
2) Laži novinarki Milković i Kusin sasvim su u skladu s tada proklamiranom spremnošću da se »laže za Hrvatsku« (Dunja Ujević, Vladimir Šeks). Nezgoda je jedino u tome što bi se nesavjestan budući istraživač mogao pozivati na ta »pisana svjedočenja« i time zataškati istinu.
3) Knjiga Dušana Matića donosi obilje činjenica, a naročito je važno spomenuti da donosi i potpuni popis uništenih (Bakićevih) spomenika (str. 109–119). Njene su nezaobilazne vrijednosti objektivnost i poštovanje prema djelu i ličnosti velikog kipara. Figurativno rečeno, Dušan Matić mu je ovom svojom knjigom podigao dostojan spomenik.
Kuću s ateljeom, što ju je Vojin Bakić imao u uvali Grščici na otoku Korčula, devastirali su odmah 1991. godine »prosvjetljeni HDZ-ovi jurišnici« iz Blata na Korčuli. Nitko nikada za to nije pozvan na odgovornost.
***
Ante Lešaja, "Knjigocid. Uništavanje knjiga u Hrvatskoj 1990-ih", Zagreb: SNV, Profil, 2012., 47-49.
