Autor: Velimir Mratinić
U proljeće 2023. godine prilikom oranja mog vrta na predjelu Lokva, primijetio sam da na jednom predjelu 10-ak metara iza nekadašnjeg spomenika poginulim partizanskim pilotima, na površinu zemlje izlaze komadići aluminija, pleksiglasa, inoksa i slično, među njima i jedan veći komad-dio nekog uređaja.
Pronađeni dio zrakoplova P-38, regulacijski ventil temperature rashladne tekućine
Odmah sam shvatio o čemu se radi; tu je u Drugom svjetskom ratu pao avion! Kako dosta o takvim stvarima znam jer mi je hobi istraživanje istraživanje razdoblja Drugog svjetskog rata na otoku Visu, povezao sam da bi to mogli biti tragovi prave zrakoplovne tragedije na otoku. Pretpostavio sam da su odmah odneseni svi krupni dijelovi jer su smetali za obradu vinograda koji se tu nalazio, ali nemoguće je odnijeti baš sve do najsitnijeg komada, pogotovo onih koji su se zabili dublje u tlo. Zaintrigiralo me, da to i dokažem.
Mjesto pada zrakoplova P-38, otok Vis, Lokva, neposredno iza kasnije podignutog spomenika poginulim pilotima 1. i 2. Eskadrile NOVJ. Foto, zbirka Velimira Mratinića
Na otoku Visu u Drugom svjetskom ratu nakon pada fašističke Kraljevine Italije došlo je do promjena tolikih razmjera da ih nitko ranije nije mogao niti zamisliti. Otok je snažno utvrđen, prenapučen izbjeglicama, partizanima, Saveznicima, njemačkim zarobljenicima, organiziran je i veliki Zbjeg izbjeglica u Južnu Italiju, većina žena i djece morali su napustiti otok zbog prijetnje od njemačke invazije.
U Velom polju sjeverno od ceste Vis-Komiža, na predjelu „Kokošinjok“ partizani su napravili aerodrom za njihove kurirske avione. Kasnije je zbog potrebe saveznika napravljen veći aerodrom s južne strane ceste čiji se položaj i danas jasno vidi. Značaj viškog aerodroma je bio vrlo velik zbog logistike i osiguranja otoka, zbog djelovanja savezničke i partizanske prvenstveno lovačke avijacije protiv njemačkih trupa i njihovih suradnika na Balkanu.
Posebnu uloga aerodrom je odigrao u spašavanju života. Avionima su se prebacivali najteži bolesnici i ranjenici u tzv. Centralnu bolnicu u Bariju, a na otok su dopremani lijekovi i medicinska oprema. Aerodrom je vrlo brzo zapravo postao pista za prisilna slijetanja oštećenih zrakoplova koji su se vraćali prema bazama u Južnoj Italiji sa svojih ratnih zadataka po Europi. To mu nije bila izvorna namjena, međutim ratne okolnosti su bile takve da su posade oštećenih aviona sve češće i u sve većem broju praktički morale potražiti spas na Visu ili srušiti se negdje na Jadranskoj pučini, iako je i nova pista bila prekratka tj prerizična za slijetanja teških bombardera, najčešće „Leteća tvrđava B-17“ i „Liberator B-24“. Otok Vis mnogima je bio posljednja nada jer je čitav a dalmatinska obala s ostalim otocima kao i kopno, bili u njemačkim rukama, jedino je otok Vis mogao im pružiti utvrđeno utočište.
Mnogi oštećeni zrakoplovi nisu ni uspjeli doletjeti do otoka Visa već su pali u more na tom putu, a mnogo njih i koji bi uspjeli doletjeti do Visa često nisu mogli sletjeti na pistu zbog vrste oštećenja zrakoplova, zakrčenosti piste s onim zrakoplovima koji su uspjeli sletjeti, ali još nisu uklonjeni i slično. Posade takvih zrakoplova su ponekad pokušavali sletjeti na morsku površinu u nadi da će ih na vrijeme pokupiti Savezničke spasilačke službe, često i partizanska mornarica, pa čak i ribari. Drugi načina spašavanjaje bio iskakanje s padobranima iz zrakoplova koji su se potom rušili u more, poneki su pali i na sami otok. Bez obzira na veliki broj spašenih, nažalost bilo je i dosta tragičnih sudbina u pokušajima spašavanja, pogibija ali i nikada pronađenih zrakoplovaca uglavnom nestalih u moru.
Uza sve to, smatra se da je na otoku Visu u tijeku Drugog rata spašeno preko 3700 savezničkih zrakoplovaca. To je ukupno daleko više nego li ih je spašeno na ostalom dijelu teritorija bivše Jugoslavije.
Prve zrakoplovne žrtve koje su se dogodile na otoku Visu, zbile se 12. travnja 1944. Toga dana na partizanski aerodrom (Saveznički još nije bio napravljen) sletio je američki jednosjed lovac-bombarder P-38 Lightning, karakterističnog izgleda s 2 trupa i 2 repa, a pilotsku kabinu u sredini.
Lockheed P-38 Lightning
Avionom je upravljao 2nd Lt John Kim. Vraćao se sa svog zadatka prema Italiji i zbog nedostatka goriva sletio je na Vis. Kolege su ga smatrali izvrsnim pilotom. Nakon punjenja uzletio je i zapisi kažu da je odmah nakon uzlijetanja došlo do kvara na jednom motoru te da je zrakoplov letio oko 1 km i pao s visine od 30-ak metara na cestu Vis-Komiža.
Foto: Daniel Frka
Da nesreća bude veća, upravo tada se na tom mjestu zatekli pripadnici NOVJ (partizani) Prve dalmatinska brigade, II. Divizije. Moguće da su i zastali promatrajući avion u uzlijetanju jer je to tada još uvijek bio nesvakidašnji prizor. Avion je pao upravo na mjestu na kojemu su se oni nalazili i zapalio se. Jedan pripadnik britanskih snaga uspio je izvući živog pilota iz gorućeg aviona. Na mjestu je poginulo 8 partizana. U narednih nekoliko dana pilot i još 3 partizana su podlegli opekotinama i ranama.
Poginuli američki pilot potporučnik
- John J.C.K.Kim, 27.lovačka eskadrila 1. lovačka skupina, 15. Američke zračne snage.
Poginuli pripadnici Prve dalmatinske brigade, II Divizija:
- Mladìneo P. Pavao, dob 20, iz Borovika, otok Vis
- Grigori Pelajnog - Alpozijav, iz Armenije
- Bohorović Petar, dob 44, iz Kaštela
- Bukurović Petar, iz Knina
- Cular M. Niko, dob 31, iz Danilo,Kraljica, Šibenik
- Grgantov I. Spiro, dob 32, iz Kaštel Lukšića
- Jukić A. Ivan, dob 29, iz Kaštel Štafilića
- Kalebić M. Slavko, dob 34, otok Šolta,
- Klarić P. Vinko, iz Draga Voda,otok Brač
- Kokeza L. Ivan, iz Ogorja
- Skorić I. Ivan, dob 37 iz Primoštena
Prva dalmatinska brigada, foto Živko Gatin
Da bih potvrdio svoju pretpostavku o pronađenoj lokaciji, u veljači 2024., pozvao sam na Vis kolege iz udruge Hrvatsko društvo za vojnu povijest (HDVP) da provedemo detaljnije istraživanje. Došli su Daniel Frka (predsjednik), Radovan Živanović, Antun Burđelez i Mario Raguž. Pretražili smo uže područje i pronašli više stotina malenih komadića od slomljenog i topljenog aluminija, pleksiglasa, inoksa, čahura i dr. Ono što je potvrdilo da se radi o ostacima upravo aviona tipa P-38 Lightning su do sada pronađena 3 komada koji nedvojbeno pripadaju samo tom tipu zrakoplova. Pored toga pregledom knjige Daniela Frke “Vis-posljednja nada” koja u sebi sadrži dnevnik viškog aerodrome i drugih dostupnih izvora, utvrdili smo da je u toku Rata samo jedan zrakoplov tog tipa pao na otoku Visu. Došli smo i do zaključka da nije moguće da je avion eventualno polijetao na suprotnu stranu, jer je zapadni kraj partizanske piste bio u samom podnožju brda Sv. Vid. Sve navedeno upućuje da se radi upravo o pretpostavljenoj lokaciji. Također u prilog zaključku su i dva iskaza posrednih svjedoka:
Pok Ivan Murušić (vlasnik susjednog vinograda): “Znam po priči da je tu negdje pao avion u ratu i da je dugo godina iza rata iz zemlje virio komad stajnog trapa ili nečega takvoga …” (Iskaz oko 2015.)
Petar Cvitanović-Vatrica: “… meni je to sto puti provjo otac! On (Ivan-Ivanko Cvitanović - op.a.) i pokojan Mote Mecak (Mate Kordić - op.a.) su bili u Parvu Dalmatinsku zaduženi za cuvat konje, mule, tovare i prinosit ca je potriba vamo-namo. Štab je bil na Borovu poje. Oti don ništo su prinosili od Borovega poja sa beštijima put Erodroma, kad su došli na Lokvu, taman su vidili oti avion da se vojo i da to ni normalni let! I govori (otac - op.a.): sve bližji, bližji i onda smo se mi hitili (Ivanko i Mote Mecak -op.a.) u oni konol ca je uza cestu i avion je pasol priko nos i pol je ninder na Bearino i tote je poginilo pet-šest judi.” (Iskaz: ožujak 2024.)
Tragična smrt zadesila je tog trena mlade ljude koji su se svaki na svoj način našli na tom mjestu iz nevjerovatno različitih i udaljenih mjesta: Kaštela, Šibenik, Knin, Šolta, Brač, Vis, Ogorje, pa čak Honolulu (Havaji) i Armenija. Njih povezuje zajednička borba protiv Nacizma u Europi. Započeo sam i istraživanje o njima, a započeo sam od pilota:
Potporučnik John Jay Ki Chon Kim bio je 25-godišnji pilot lovca P-38 Lightning koji se vraćao s uspješne misije pratnje bombardera u postrojenju Messerschmitt u Bad Voslau u blizini Beča kada je njegov lovac ostao bez goriva. Bio je prisiljen sletjeti na pistu Vis koja je dan ranije postala operativna za lovce. Prema zapisima 27. lovačke eskadrile, poginulo je osam partizana, a 20 ozlijeđenih. Kasnije su preminula još 3 partizana.
John Kim rođen je u Honoluluu 1919. godine, kao četvrto od šestoro djece Hyung Kak Kim & Sung Gin Hahn, dvoje imigranata na Havajima iz Koreje. Odrastao je na Havajima i Kaliforniji, prijavio se nedugo nakon Pear Harbor Dana. Vjeruje se da je tog kobnog dana bio tamo u Honoluluu.
Kim se udala za Victoriu Sunghye Chai u listopadu 1942. Završio je obuku u AAF-u za borbenog pilota, a zatim je prebačen u inozemstvo, gdje se pridružio 27. borbenoj eskadrili u njihovoj bazi u Salsoli, Italija 31. ožujka 1944. godine.
Suborci su ga "smatrali neobično dobrim pilotom". Misija 12. travnja bila je tek njegova 2. operativna borbena misija. Posmrtni ostaci Johna Kima prvo su pokopani na Starom savezničkom groblju u blizini piste, a zatim su 20. srpnja premješteni na Milna Allied Vojno groblje Godine 1946. iskopani su i premješteni na groblje USMC Beograd, a zatim iskopani 1949. godine i vraćeni u Kaliforniju gdje će biti pokopani na groblju Kern u blizini njegove obitelji u Delanu (SAD). Njegovi posmrtni ostaci naknadno su kremirani i smješteni u obiteljsku kriptu u Los Gatos Memorijalnom parku u San Joseu. 2LT Kim je dobio odlični leteći križ i Purpurno srce za svoju službu i žrtvu Njegova supruga se preudala, rodila četvero djece i umrla u 81. godini 2003.godine. Njegova braća i sestre su sada preminuli, posljednji u 2021.godini. Danas postoji 16 nećakinja i nećakinja LT Kim. Nećak Kailand Kim, njegova supruga Georgina i njihov sin Kaileb prisustvovati će ceremoniji na otoku Visu u obilježavanju mjesta tragedije i odavanju počasti poginulima.
SKORIĆ IVAN Jerka — rođen 1907. u Primoštenu, trgovac, Hrvat. Odlaskom u partizane, rujna 1943. godine stupio je u sastav 8. šibenske brigade 20. divizije. Kasnije se nalazio u 1. dalmatinskoj brigadi 26. divizije. Poginuo kao artiljerac na otoku Visu.
Zahvala na pomoći: Hrvatsko društvo za vojnu povijest, James Peck – California
